Malo je svetaca, blaženika koji bi mogli biti izazov za nasljedovanje u 21. stoljeću kao što je blaženi Carlo Acutis. Riječ je o mladiću koji je postao uzor tinejđerima. I ne samo njima, nego općenito čovjeku našeg doba. Netko bi možda mogao pitati zašto? Dakako da na to ima niz odgovora. Jedan je svakako taj da se društvene mreže mogu koristiti za duhovnu dobrobit pojedinca i zajednica. Blaženi Carlo Acutis je na polju društvenih mreža bio vrstan pregalac.
Kao pobožni dječak cijeneći euharistiju katalogizirao je sva svjetska čuda vezana uz euharistiju. To jest na jedno mjesto je skupljao sva čuda pretvaranja posvećene hostije i posvećenog vina u Kristovo tijelo i krv. Takvih je čuda diljem svijeta kroz povijest bilo puno. I u tome je uspio. Drugo što je za mene dojmljivo iz života tog blaženika je činjenica da je na suvremen način znao pretočiti velike istine vjere i katoličkog morala u jednostavne i sasvim razumljive rečenice. On je na tom području bio doista jednostavan sa jednostavnim stilom izražavanja. Jedna knjiga koja je objavljena o njemu 2007. godine na talijanskom jeziku nosi naslov: Eucaristia. La mia autostrada per il cielo (hrv. Euharistija – moja autocesta za nebo).
Kud ćeš boljeg naslova od te rečenice: „Euharistija – moja autocesta za nebo“. Doista na suvremen način ta tvrdnja o sv. misi pokazuje njezinu bit. Euharistija nije nešto što nas samo obvezuje da na njoj sudjelujemo nedjeljom. Ona je više od te obične obaveze. Ona je put u nebo, autocesta za nebo kaže bl. Carlo Acutis. Stvarno inspirirajući stil izražavanja koji na jednostavan način sve kaže suvremenom čovjeku. Treće što me također impresioniralo kod tog jednostavnog sveca je stil sa kojim se obraćao mladima, tinejđerima svoga talijanskog podneblja. Znajući da mladi traže uzore među slavnim osobama i da ih u životu žele kopirati poručio je: Budite originali, a ne kopije… Bog vas je stvorio kao originale. Fantastična izjava bl. Carla Acutisa.
Ne odnosi se samo na mlade, nego i na odrasle. Naše vrijeme je nažalost takvo da pokušavamo kopirati druge u odijevanju, u slušanju glazbe, u svim mogućim trendovima vezanim uz naš osobni život. A premalo smo originalni. Tu bi valjalo poslušati blaženika i oslobađati se pretjerane navezanosti na bilo kakvo kopiranje trendova mode, itd. Moderni blaženik, uskoro svetac, ima nam što kazati po svom kratkom ovozemaljskom životu i vrednotama za koje je živio. Kad sam krajem travnja ove godine bio u Rimu i Asizu ugodno me iznenadio veliki broj mladih koji su tada bili u Rimu i Asizu. Izgleda da je doista brzo postao „popularni“ blaženik među mladom populacijom. Veliki broj mladih tih je dana posjećivao njegov grob u Asizu. Tih je dana trebao biti proglašen svetim, ali to se nije dogodilo zbog smrti pape Franje. Proglašenje će se vjerujem svakako dogoditi jer za to ne postoje nikakve zapreke. A tada bi ga i kod nas u Hrvatskoj trebalo više popularizirati među mladima. Jer on doista ima što poručiti mladima našeg vremena. Ne samo po pozitivnom vrednovanju društvenih mreža, nego prvenstveno po stilu osobnog duhovnog života koji je nužan za svakog mladog čovjeka koji stasa prema zreloj osobi i zrelosti vjere.
Životopis
Rođenje i sakramenti
Rođen je 3. svibnja 1991. u Londonu, u kojemu su tada živjeli i radili njegovi roditelji – otac Andrea Acutis i majka Antonia Salzano. Kršten je 18. svibnja u crkvi Gospe Žalosne (Our Lady of Dolours). Nedugo poslije Carlova rođenja, obitelj se u rujnu 1991. preselila u Milano, u župu Santa Maria Segreta. Osnovnu školu pohađao je u prostorima Družbe sestara svete Marceline na Piazza Tommaseo u Milanu. Godine 2005. upisuje Klasičnu gimnaziju Leone XIII., pod upravom Družbe Isusove. Carlo je već kao dijete bio vrlo odan štovanju Majke Božje i redovito je molio krunicu u znak vlastite privrženosti njoj. S obzirom na to da je još kao sedmogodišnjak pokazao zrelost i razumijevanje Euharistije, na preporuku msgr. Pasqualea Macchija (osobnog tajnika Pavla VI.), u opatiji Bernaga u Peregu, u sklopu samostana pustinjakinja Reda sv. Ambrozija SantʼAmbrogio ad Nemus, prima 16. lipnja 1998. prvu svetu pričest.
Duhovni život
Svakodnevno je aktivno sudjelovao na svetoj misi i primao sakrament svete pričesti te uvijek prije ili poslije mise neko vrijeme provodio u molitvi i duhovnim razmišljanjima ispred (tabernakula), svetohraništa. Jednom tjedno se ispovijedao. Potaknut primjerom Gospe Fatimske, svakodnevno je molio krunicu. U duhovnome životu vodio se evanđeoskom rečenicom, ujedno i vodiljom sv. Franje Ksaverskog: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe sama izgubi ili sebi naudi?” (Lk 9,25). U jesen 2004. postaje zamjenikom kateheta u pripremi krizmanika za Svetu Potvrdu, a potom se uključuje i u razvoj i obnavljanje mrežne stranice svoje župe i gimnazije. U gimnaziji sudjeluje i u radu Zajednice kršćanskog života. Djelovao je i karitativno, pomažući novčano strancima, prosjacima, osobama s invaliditetom i starima. Često je posjećivao kapucinski samostan u Viale Piave, gdje se molio uz tijela dvojice fratara: misionara Danielea de Samaratea i fra Cecilia Cortinovisa, po čijemu je primjeru podupirao Djela svetog Franje. Zanimao se za računala, planinario, skijao, imao je nekoliko kućnih ljubimaca (dvije mačke, četiri psa i zlatne ribice), volio je filmove, videoigre i općenito informatičku tehnologiju.
Izložba euharistijskih čuda
Nadahnuće za postavljanje izložbe euharistijskih čuda dobio je tijekom posjeta izložbe projekta »Meeting« u Riminiju te je u njezinu izradu uključio i roditelje, i dvije i pol godine rada. Istražio je više od 136 priznatih euharistijskih čuda koja su se dogodila tijekom povijesti Crkve u sedamnaest različitih zemalja te je izradio njihov virtualni muzej: njegova je izložba euharistijskih čuda poslije njegove smrti obišla svih pet kontinenata. Prva izložba održana je u bazilici San Carlo al Corso u Rimu. Na zahtjev više župnika, izložba je objavljena u katalogu, kojemu su predgovor uredili kardinal Angelo Comastri (tada generalni vikar Njegove Svetosti za grad Vatikan) i msgr. Raffaello Martinelli (tada predstojnik Katehetska ureda Kongregacije za nauk vjere). Uz pomoć Kolumbovih vitezova, Društva kardinala Newmana i udruge The Real Presemce Association and Education, i pokroviteljstvo kardinala Raymonda Burkea, izložba je u Sjedinjenim Američkim Državama gostovala u više od tisuću župa i stotinu sveučilišta. Potom je izložba predstavljena na Filipinima, u Vijetnamu, Kini, Argentini i drugdje. U Fatimskom svetištu izložba je postavljena prigodom stogodišnjice rođenja Franje Marta.
Bolest i smrt
Početkom listopada 2006. dijagnosticiran mu je agresivan (akutan) oblik leukemije (tip m3), od posljedica koje je 12. listopada u 6:45 sati i preminuo. Sve do smrti zadržao je duboku pobožnost euharistiji, a vlastite je bolesničke patnje prinio kao žrtvu za papu i Katoličku Crkvu. Nadgrobni spomenik i grob s posmrtnim ostatcima nalaze se u Svetištu razodijevanja (Santuario della Spogliazione) u Assisiu. Dvjema povorkama ulicama Assisia 5. travnja 2016. Carlovo tijelo s groblja u Asizu preneseno je u donju baziliku, pa katedralu sv. Rufina, a sljedećega je dana ukopano u bazilici razodijevanja.
Put svetosti
Thomas Alber je svoju knjigu Carlo Acutis. Missionar im Internet počeo objavom Carlovih osam koraka pod nazivom „Tvoj put k svetosti” (njem. Dein Weg zur Heiligkeit), osam naputaka koje je Carlo i sâm zdušno živio i drugima propovijedao: Svetost moraš željeti iz svegʼ srca, a ako se ta čežnja još nije probudila u tvome srcu, onda moraš neprestano moliti Gospodina za tu milost.
Idi svaki dan na misu i pričesti se.
Sjeti se moliti krunicu svaki dan.
Svaki dan pročitaj neki odlomak iz Svetoga pisma.
Kad je moguće, pokloni se, pred na oltaru izloženim Presvetim Tijelom Kristovim: vidjet ćeš kako divno možeš rasti u svetosti.
Potrudi se ispovjediti svaki tjedan, čak i ako tvoji grijesi nisu veliki.
Prinesi žrtvu i vlastita dobra djela kao zagovor Gospodinu i Mariji za pomoć drugima.
Moli svog anđela čuvara da ti uvijek bude na pomoći: on treba postati tvoj najbolji prijatelj.
Beatifikacija
Na šestu obljetnicu smrti, u studenome 2012., pokrenuta je kauza njegove beatifikacije pripremnim aktima. Potpisom kardinala Angela Scole 24. studenoga 2016., u Milanskoj kuriji završena je biskupijska faza beatifikacijskog postupka. Papa Franjo ga je 5. srpnja 2018. proglasio časnim slugom Božjim. Isti papa je u veljači 2020. Kongregaciji za proglašenje svetima odobrio dekret za proglašenje blaženim. Kardinal Agostino Vallini je 10. listopada 2020., pročitavši ukaz pape Franje okupljenim vjernicima u gornjoj crkvi bazilike sv. Franje Asiškog u Assisiju, proglasio Carla Acutisa blaženikom. Papa Franjo je apostolskim pismom prigodom beatifikacije objavio: »Carlo Acutis, laik, koji je mladenačkim oduševljenjem njegovao prijateljstvo s Gospodinom Isusom, stavljajući euharistiju i svjedočanstvo ljubavi u središte svog života, neka se od sada naziva blaženim i neka se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, 12. listopada, slavi na mjestima i na način kako je to određeno kanonskim propisima. «Papa Franjo Carla spominje i u apostolskoj pobudnici Christus vivit (br. 104-106): »Mladi Carlo Acutis znao je vrlo dobro da se ti mehanizmi komunikacije, oglašavanja i društvenih mreža mogu koristiti za to da nas pretvore u pojedince utonule u mrtvilo, ovisne o konzumerizmu i novitetima koji oduzimaju naše slobodno vrijeme i zatvaraju nas u negativnost. On je, međutim, znao koristiti novu komunikacijsku tehnologiju za prenošenje Evanđelja, za komuniciranje vrijednosti i ljepote.«
Litanije bl. Carlu Acutisu
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!
Sveta Marijo, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, ljubitelju svete euharistije, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, koji si snagu i mir za sve što život donosi pronalazio u poklonu
Presvetom Oltarskom sakramentu, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, koji si prepoznao svetu ispovijed kao vatru koja balon duše uzdiže u
nebo, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, koji si ljubio, molio i žrtvovao se za svoju Crkvu, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, vjerni molitelju svete krunice, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, hrabren ljubavlju Djevice Marije, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, koji si se poukom Majke našeg Otkupitelja i Zaručnice Duha Svetoga
zbližio s Trojedinim Bogom, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, štovatelju anđela i svetaca, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, koji si Božju ljepotu stvaranja prepoznavao, volio i poštovao u prirodi i
svim stvorenjima, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, čvrsto uvjereni da Bog svima otvara vrata raja, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, koji si svim svojim srcem želio postati svet, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, koji si se spremno predavao u Božju volju, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, poslušan i pun poštovanja prema roditeljima i drugim autoritetima, moli
za nas!
Bl. Carlo Acutisu, iznimni u svojoj običnosti, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, strastveni informatički geniju koji si modernu tehnologiju koristio za
evangelizaciju, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, prijatelju sviju i poticatelju na dobro, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, vesele i blage naravi, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, plemenite duše koji si u svakom siromahu prepoznavao i potpomagao
svoga bližnjega, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, životom Kristov svjedoče koji je druge privodio Gospodinu, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, koji si kršćanski život živio neumorno i bez odmora, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, ponizni i strpljivi u mukama i trpljenju, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, vjere koja je prodirala u vječnost, moli za nas!
Bl. Carlo Acutisu, zauvijek posebni mladiću našeg vremena, moli za nas!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine,
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!
1. Moli za nas, blaženi Carlo Acutisu!
2. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!
Pomolimo se:
Bože, Oče naš, hvala ti što si nam dao primjer života mladog blaženika Carla Acutisa, uzora života kršćanske mladeži! Poučio si ga kako uzljubiti Tebe, koristeći presvetu euharistiju kao svoj „autoput do neba“. Dao si mu i Mariju kao voljenu majku kojoj se svakodnevno utjecao molitvom krunice. Čuj našu molitvu koju povjeravamo njegovu zagovoru te nam udijeli milost za koju te molimo (navesti molitvenu nakanu).
Kriza je prilika kada padaju maske i otkrivaju se namisli srdaca (Lk 2,35). Ne može se više sjediti na dvije stolice, nego je nužno opredijeliti se i raskinuti s podvojenošću i mlakošću, piše don Josip Mužić za Svjetlo riječi. Tada se vidi pravo stanje stvari i može u punini zaživjeti Isusova riječ: „upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). U pozadini sadašnje krize u Crkvi je diktatura relativizma koja je dovela do slabljenja i gubitka vjere u božanstvo Krista jedinoga Spasitelja.
Vjerojatno najbolniji izazov svećenicima danas je pražnjenje crkava od vjernika. Ovo je zoran pokazatelj tihe eutanazije kršćanstva koja je na djelu. Dovoljno je pogledati na takozvane razvijene europske zemlje za vidjeti što nas čeka. U većini europskih zemalja pohađanje nedjeljne mise spustilo se ispod 10 %, a u Francuskoj na 3 – 4 %.1 U Nizozemskoj, nekad poznatoj misionarskoj zemlji, 2006. godine je samo 1,6 % katolika pohađalo crkvu, a danas se taj broj spustio ispod jedan posto.2 Ako se ovaj trend nastavi, već do 2028. mogla bi posve nestati njihova najveća nadbiskupija Utrecht.3 Dodatno zabrinjava što su mladi većinom skloni ateizmu i neprakticiranju vjere. U Europi, kako kaže poznati politolog Olivier Roy: „Vjerska praksa izgleda danas kao nešto čudnovato, čak fanatično. Nije samo vjerska praksa koja se smanjuje nego kršćanska kultura nestaje.”4
Vjerojatno najbolniji izazov svećenicima danas je pražnjenje crkava od vjernika.
I kod nas su vidljivi negativni trendovi koji dolaze sa zapada. U posljednjih dvadeset godina broj onih koji pohađaju misu nedjeljom pao je s 31 % na 22 %.5 Nedavno mi je jedan mladi župnik ispričao da je na misi u svojoj filijali koja broji sedamdeset stanovnika imao samo jednu vjernicu na nedjeljnoj misi. Postavilo mu se pitanje zar ne bi bilo svrsishodnije tu osobu autom prebaciti na misu u susjedno mjesto desetak kilometara dalje? Ako se nastavi tako, neminovno će do toga doći i ta će se crkva možda godišnje koristiti svega nekoliko puta kao što se to već događa drugdje. Na našim otocima stanje je nezavidno, jednako tako i u Zagori, Istri, Lici, a da ne govorimo izvan granica Hrvatske u Boki kotorskoj, Vojvodini ili Republici Srpskoj. No kao da to ne želimo vidjeti i sami sebe obmanjujemo punim crkvama nedjeljom u gradovima. Ipak imajući na umu da su to velike župe koje na papiru broje i desetke tisuća vjernika, to je opet zanemariv broj. Duhovna pustinja širi se po cijelom zapadu pa tako i u našem narodu osvaja sve više prostora, a Europa se sve više prepoznaje kao ateistički kontinent. Kovid je ovom procesu dao ogromno ubrzanje značajno smanjivši, a u nekim zemljama i prepolovivši, broj vjernika na misama. Kako zapad predvodi cijeli svijet svojom kulturom, načinom života, ekonomijom i odgovarajućim svjetonazorima tako on pokazuje što nas čeka na globalnom planu. Drugim riječima, ako Bog ne intervenira, u cijelom svijetu slijedi ubrzano razaranje kršćanstva i njegova svođenja na ostatke ostataka.
Materijalna obnova
Kao svjedočanstvo nekadašnje plodne vjere na zapadu ostaju još brojne crkve i crkvice koje se sve manje koriste ili su jednostavno zatvorene. Ove sad puste građevine često su proglašene spomenicima kulture i vapiju za materijalnom obnovom. Ta obnova je potrebna, ali oduzima puno vremena i snage s rizikom da se na kraju pastir pretvori u građevinara i da ga takvim doživljavaju i župljani. Desetkovane župske zajednice ne mogu same pokriti troškove pa se sredstva trebaju dobivati drugim putovima koji traže dogovaranje a često i kompromise sa svjetovnim moćnicima. Uz to treba računati na dodatne izdatke i dozvole od strane konzervatora kojima je cilj isključivo očuvanje kulturne baštine.
I kad se sve prepreke savladaju, na kraju često obnovljene crkve zjape prazne ili postanu dio turističke ponude. Najljepše među njima tijekom sezone sve se više pretvaraju u muzeje koji naplaćuju ulaznice. One su tako financijski samoodržive, ali preostali vjernici ih sve više zaobilaze jer ih sve manje doživljavaju kao mjesta bogoslužja i molitve. Kamo to vodi pokazuje primjer Francuske gdje se svake godine prenamjeni ili sruši 40 do 50 crkava.6 Još gore je stanje u Nizozemskoj gdje je 15 % katoličkih crkava promijenilo namjenu, a tijekom sljedeće dvije i pol godine očekuje se da će taj broj doći do 75 %.7
Imajući sve navedeno u vidu, daleko je razumnije slijediti svetoga Franju koji je shvatio da Isus od njega traži obnovu Crkve, a ne popravljanje zapuštenih crkava. Samu materijalnu obnovu građevina treba prepustiti vjernicima laicima onoliko koliko to služi izgradnji žive Crkve.
Pastoral mrtvih
U okolnostima kada ogromna većina nominalnih vjernika živi praktično bezboštvo svećenika se svodi na službenika koji slavi sv. misu, izdaje potvrde i organizira podjeljivanje sakramenata. Toliko često smo svjedoci da se krste i pričešćuju djeca koju roditelji ne žele odgajati kao vjernike, da sakrament potvrde za ogromnu većinu krizmanika označava razlaz s Crkvom, da se mnogi vjenčaju a nisu spremni živjeti u braku kao kršćani, da se pripušta na pričest one koji žive u javnom grijehu, da se olako daje odrješenje na ispovijedi i slično. Pri tome se još održava izvanjska forma, ali svjetovni sadržaji, poput zabave i darova, u prvom su planu. Stječe se dojam da su u Crkvi stalna sniženja, popusti i rasprodaje na sveto i to je jednako pogubno kao nekoć trgovanje crkvenim službama i oprostima (simonija).
Stječe se dojam da su u Crkvi stalna sniženja, popusti i rasprodaje na sveto i to je jednako pogubno kao nekoć trgovanje crkvenim službama i oprostima (simonija).
Ovaj pastoral duhovnih mrtvaca zamračuje izvorno poslanje svećenika i istiskuje dušobrižništvo. Tako je primjerice postalo vrlo teško naći dobroga ispovjednika, a duhovnik je postao nepoznat pojam. A opet tvrdokorno se održava privid da je sve u redu i kao da nikoga to ne brine. Istina je pak da se ne ide naprijed, nego se nazaduje i u takvim župama vjera odumire. Znakovito je da se, prema istraživanjima, u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina povjerenje u Katoličku Crkvu praktički prepolovilo sa 63 % na 38 %.8 Za pretpostaviti je da je uz sekularizaciju i zakazivanje proročke službe pogotovo kod crkvene hijerarhije glavni razlog upravo ova licemjerna podvojenost većine katolika gdje vjerske obrede ne prate ni uvjerenja ni život. Podržavanje takve prakse, prije ili kasnije, mijenja i samoga svećenika. Kardinal Ratzinger je svojedobno upozorio: „Svećenik – onaj po kojem prolazi snaga Gospodnja – uvijek je u napasti naviknuti se na veličinu te je učiniti rutinom. Danas mu se veličina Svetoga može prikazati kao teret kojega se on (možda i nesvjesno) želi riješiti, na način da snizi Otajstvo na vlastitu ljudsku mjeru, umjesto da mu se s poniznošću povjeri te se uzdigne na njegovu visinu.”9
Podržavanje takve prakse, prije ili kasnije, mijenja i samoga svećenika.
Zato je potrebno, koliko je to moguće, napraviti razgraničenje tako da se ne pripušta sakramentima one koji ne zadovoljavaju nužne uvjete. Pri tome je potrebna velika razboritost za donijeti prosudbu u konkretnom slučaju, ali i odvažnost za svetu nepopustljivost u ljubavi. Nije posrijedi pragmatično pitanje uštede vremena, koje nije ni nevažno, nego prije svega odnos prema Gospodinu. Jer ako svećenici dopuštaju i pogoduju banaliziranju i omalovažavanju sakramenta, izdaju Njega. I obrnuto kada brane sakramente, koliko god to bilo zahtjevno, priječe se svetogrđa i pomaže grešnicima da znaju kako se vratiti Bogu.
U slučajevima onih osoba koji, unatoč svemu, ostaju tvrdokorno u grijehu trebaju skladu s Kristovom preporukom, ostaviti mrtve da pokapaju mrtve (Mt 8,22). Odnosno, kad se navještaj vjere susretne sa zatvorenim srcima, bez obzira na to što se zovu kršćanima, valja jednostavno odustati otresavši prašinu s nogu i prepustivši ih sudu Božjem (Mt 10,14-15). Tako je Isus zaobilazio ona mjesta koja ga nisu htjela primiti, a farizeje i pismoznance je oštro korio zbog njihove nevjere. Čak je upozorio: „Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas” (Mt 7,6).
Pastoral živih
Svako pravo rješenje dolazi od Gospodina i zato se svećenik u ovim vremenima krize u Crkvi treba vratiti prvoj ljubavi posebno kroz revni duhovni život i davati prvenstvo Bogu. Pri tome treba biti spreman na nerazumijevanje i neprihvaćenost u svijetu. Kao što su pustinjaci opstajali i širili kršćanstvo iz pustinje analogno i današnji svećenici, gradski pustinjaci, trebaju to činiti iz duhovnih pustinja u kojima se nalaze. Pierre-Marie Delfiux, osnivač monaške zajednice koja živi u gradu, napominje: „Ne sakraliziraj povlačenje od svijeta, vjerujući da će ti susret s Bogom i posvećenje biti osigurani samom krepošću izolacije ili samoće. Na to te strogo upozoravaju čak i sveti monasi, čak i sveti pustinjaci. Pustinja i povlačenje daleko od uobičajenoga svijeta sami po sebi nisu milosti nego tek sredstva: moguće je cijeli svijet unijeti u život samoće kao i živjeti doista sâm pred Samim, s Bogom u srcu svakidašnjeg svijeta.”10 Zadaća gradskih pustinjaka je upravo u srcu grada voditi „dvostruku borbu: za Boga i protiv zla”.11 Uz njih ima sve više onih, koji se po uzoru na svetoga Ivana Krstitelja, i stvarno povlače iz svijeta i ljudi idu k njima tražeći Boga.
Ljubeći Boga moguće je ljubiti i bližnje. Glavninu svoga pastoralnog djelovanja svećenik bi trebao posvetiti „živima”, odnosno onima kojima je stalo do Krista pa mu nastoje biti vjerni i onima koji ga traže iako su „napukle trske” i „stijenj koji tinja” (Mt 12,21). To znači prvenstveno njegovati osobni odnos s povjerenim dušama i duhovno skrbiti za njih. U isto vrijeme uključuje i savjesno podjeljivanje sakramenata i vršenje bogoslužja, u skladu s izrekom sancta sancte tractanda sunt, kako bi se što bolje surađivalo s milosti. Ništa manje važno je, uz redoviti župski angažman i ispravnu katehezu, razvijati i dodatno djelovanje kao što je duhovna podrška pokretima i zajednicama koje omogućavaju prirodnu socijalizaciju i stvaranje oaza u pustinji.
U konačnici, skrbiti za ostatak vjernih ili godišnje pridobiti i samo jednu osobu za Krista je dobro, a ispraćati i pomagati u otpadu desetke i stotine u ime nekoga lažnog milosrđa je zlo.
Na dugu stazu, unatoč malobrojnosti, skrb za „žive” je pravo rješenje koje može preokrenuti proces nestajanja vjere. Tako se smanjuje, iako i ne isključuje, mogućnost otpada i stvara apostolsko ozračje koje olakšava pristup onima koji su bezbošci. U konačnici, skrbiti za ostatak vjernih ili godišnje pridobiti i samo jednu osobu za Krista je dobro, a ispraćati i pomagati u otpadu desetke i stotine u ime nekoga lažnog milosrđa je zlo.
Kada mi surađujemo s milošću, čineći do kraja što nam je moguće, Bog onda čini nemoguće. Kardinal Burke s pravom podsjeća: „Tamo gdje se čini da Crkva nestaje, ona se mora iznova posvetiti nauku vjere, klanjanju, molitvi i kreposnom životu, s obnovljenom snagom i predanošću. Uistinu, iako se po mnogo čemu možda čini da Crkva na zapadu umire, postoje i mnogi znakovi novog procvata vjere, koje moramo poticati i u kojima trebamo sudjelovati. Tijekom posjeta nekim vrlo sekulariziranim zemljama Europe, u kojima se sudjelovanje na nedjeljnoj misi i sudjelovanje u životu Crkve znatno smanjilo, uvijek sam nailazio na predane vjernike i obitelji te mlade svećenike i bogoslove koji vole Crkvu, njezin nauk, njezinu liturgiju i njezinu disciplinu.”12