U vrijeme posvojenja, djeca su bila ostavljena i bolesna. Liječnici su im davali male šanse, a većina obitelji bi odustala. No Caviezel i njegova supruga nisu gledali bolest, gledali su Božje lice u toj djeci. Njihov odgovor nije bio strah, nego ljubav.

“Osjećali smo da nas Bog tome poziva. Nije bilo lako, ali znali smo da je ispravno. To je bilo djelo vjere,” rekao je Caviezel u jednom intervjuu.

Govoreći o roditeljstvu, dodao je:

“Nije me gluma učinila muškarcem. To su učinila moja djeca. Gledati ih kako se bore, kako se smiju usprkos boli – to je nešto sveto.”

Caviezel rijetko govori o svojoj obitelji u javnosti, iz poštovanja prema privatnosti djece, no poznato je da su danas, godinama kasnije, djeca dobro, voljena i zbrinuta, te su pravi svjedoci Božje prisutnosti u patnji i ljubavi.

Njihova priča nije samo o posvojenju. To je priča o tome kako ljubav nadilazi dijagnoze, kako se vjera pretače u konkretna djela, i kako nas Bog često vodi na put koji je težak – ali pun blagoslova.

Jim i Kerri Caviezel svima su nama primjer da svetost nije rezervirana za samostane i oltare, već da se živi i u tišini doma, u požrtvovnosti roditelja, i u prihvaćanju onih koje je svijet odbacio.

www.bogjetu.com

Objava Jim Caviezel, glumac koji je posvojio djecu s tumorima na mozgu: “Bog nas je tome pozvao” pojavila se prvi puta na BOG JE TU.