Započnimo ovoga puta s molitvom: „Kriste, kojega ne poznajemo, pošalji nam svoga Duha. Slava i čast, onome koji je bio, koji jest i koji dolazi. Amen“.

Ovo je molitva našeg pokojnog poljskog isusovca p. Josipa Kozlowskog koji je napisao raznovrsne mudre knjige iz duhovnosti i koji je zapravo osnivač karizmatske zajednice „Mocny w Duchu“ (u prijevodu: Jaki u Duhu). Riječi ove molitve sažimaju smisao o čemu ćemo razmišljati – o Isusu, kojeg zapravo ne poznajemo, pa Ga molimo da nam Njegov Duh u našim srcima otkrije tko On zaista jest. I to kako bismo otkrili da je Isus već bio u našem životu, da je u našoj sadašnjosti i da će nas pratiti i u budućnosti. A svijest o Božjoj prisutnosti ispunit će naša srca zahvalnošću i hvalom.

Koja je razlika između slike Boga i pravoga Boga?

Počnimo s činjenicom da postoji samo jedan pravi Bog, a slika Boga ima onoliko koliko ima ljudi na zemlji. Pravi Bog je neovisan o nama, a slika Boga je u našim glavama, a još više u našim srcima. Međutim, ono što je u našim srcima može, do određene mjere, odražavati tko Bog uistinu jest.

Možemo ovo pitanje mašte i istine usporediti sa izgradnjom međuljudskih odnosa. Što više upoznajemo osobu, to je naša predodžba o njoj realnija. Slično tome, što je dublji naš odnos s Bogom, to će naše razmišljanje o Njemu postati bliže istini. Iako, moramo imati na pameti da Bog nadilazi sve, posebno naše vlastite slike (mašte); možemo Ga samo djelomično upoznati. Čak i ako kažemo i iskusimo da je Bog pun ljubavi, to je doista tako, ali moramo biti svjesni da postoji drugi, još više pun ljubavi Bog. Možemo također prenijeti i ljudsko shvaćanje ljubavi na Boga, a Njegova ljubav daleko nadilazi ljudsku ljubav. Sjetimo se samo razlike u Isusovom pitanju Petru „Ljubiš li me?“ – gdje se vidi jasna razlika između agape i fileo. Odnosno uvjetne i bezuvjetne ljubavi. Kažemo da je Bog dobar, ali u stvarnosti je On još bolji, milosrdniji i još pravedniji. Još više drugačiji od nas i naših ljudskih karakteristika. On nadilazi sve to.

Većina nas ima facebook, instagram… i profilnu sliku. I obično je ta profilna dobro odabrana (barem moja je J) koja je nešto bolja od ostalih koje imamo. U tome nema ništa loše; imamo pravo i mogućnost odabrati bolju fotku i biti na neki način privlačni drugima, posebno ako tražimo svoju srodnu dušu (oni koji je traže J). Međutim, to je pomalo poluistina, jer u stvarnom životu vrlo vjerojatno ne izgledamo baš tako. Ljudi koji nas ne poznaju formiraju početno mišljenje o nama na temelju te profilne, uglavnom pozitivno. Onda nas upoznaju i… nadam se da entuzijazma neće nestati J

Da bi taj entuzijazam ne prestao, Bog je u Starom zavjetu zabranio stvaranje bilo kakvih likova nalik sebi, naglašavajući da nijedna ljudska slika, nijedna fotografija, pa čak ni naše ljudske predodžbe o Njemu ne odražavaju Ga istinski. Iako, nakon Utjelovljenja stvaramo slike, npr. „Isuse, uzdam se u Te“ (Milosrdni Isus). U osnovi, u tome nema ništa loše, jer su te slike namijenjene da nam pomognu u molitvi. Međutim, u podsvijesti moramo biti svjesni da je Isus tako izgledao samo u mislima autora, evo u ovom slučaju sestre Faustine. Naš Isus tijekom razmatranja, meditacije, molitve može izgledati potpuno drugačije, npr. kao Isus u seriji The Chosen gdje ima ruksak J ali to ne znači nužno da je to „gori“ Isus. Osim toga, sestra Faustina je ionako bila nezadovoljna tom slikom, jer nije točno odražavalo ono što je vidjela.

Ukratko: usporedbe, analogije i slike nikada neće u potpunosti uhvatiti stvarnost, ali ih moramo koristiti jer nemamo ništa drugo. Trebamo sliku Boga upravo da bismo mogli stupiti u odnos s Njim, kao što jedna osoba čini s drugom. Bog je također postao čovjekom upravo zbog toga, da bude u odnosu s nama, da bude dostupan, blizak i slično. Naravno, postoji duhovnost u kojoj smo u biti nijemi pred neopisivim Bogom, a molitva se sastoji od pukog nastavka bez sadržaja… Možda će jednog dana, u nekoj fazi našeg duhovnog života, naša molitva i izgledati tako. Kao i uvijek, Isus je također objašnjavao božanske stvari kroz ljudske slike, koristeći parabole i usporedbe. Trebamo takve usporedbe, analogije i slike jer su prostor za kontakt s Bogom. Važno je da ih ne obogotvorimo tj. da ne budu iskrivljene, pogrešne ili čak demonske.

Kako nastaju slike Boga?

To je poprilično složena stvar, jer sliku o Bogu oblikuje okolina u kojoj smo odrasli, posebno kroz obiteljske odnose. Čak je i prenatalni život, jesam li bio željeno ili neželjeno dijete, značajan, i sl. Informacije koje o Bogu čujemo od drugih, od vjeroučitelja i svećenika, također igraju ulogu. I najvažnije, sliku o Bogu oblikuje naše izravno iskustvo Boga.

Do otprilike 16. godine života roditelju su glavni Božji ambasadori. Njegovu sliku prvo oblikuje majka, a zatim otac. U tom razdoblju ključna su emocionalna iskustva s roditeljima. Kada roditelji adekvatno zadovolje dječje emocionalne potrebe, u njima se formira slika o Bogu koja je osobna, prijateljska, nježna, a opet snažna. U suprotnom, dijete razvija negativnu sliku o Bogu.

S druge strane, ipak odnos s ocem ima veći utjecaj u stvaranju slike o Bogu. Ako je ovozemaljski otac imao određene ozbiljne mane, te se mane najčešće „prenose“ na Boga. Ako je bio odsutan ili nedostupan, čini se da je i Bog odsutan ili nedostupan. Ako je bio agresivan, slika Boga će prikazivati Boga koji izaziva strah. Ako je pokazao nevoljkost ili odbacio svoje dijete, to će utjecati na percepciju Boga kao odbacujućeg. Očinska figura vrlo je važna općenito u ljudskom životu, pa tako je vrlo važna i za izgradnju i slike Boga i identiteta mladih. Što se tiče majki, u prvoj fazi djetetovog razvoja dobro je ako ona pruža osjećaj topline i sigurnosti, a kasnije je dobro ako pusti svoje dijete, signalizirajući da je sada samostalno. Ako to ne učini, mlada osoba će imati problema s preuzimanjem odgovornosti za svoj život i krivit će Boga za svoje životne neuspjehe i bespomoćnost koju doživljava. Mnogi sinovi, posebno, zamjeraju svojim majkama što su pretjerano zaštitnički nastrojene.

Kakve mogu biti iskrivljene slike Boga?

Slijedi nekoliko odabranih, možda najtipičnijih, iskrivljenih slika Boga. Svatko od nas ima malo drugačiju sliku o Bogu, jer svatko od nas ima drugačiju životu priču.

Čak i ako otkrijem da imam iskrivljenu sliku Boga, nema potrebe za pretjeranom brigom, jer je to neizbježno. U osnovi, to nije naša krivnja. Osoba na duhovnom putu prijeći će s iskrivljene slike o Bogu na istinitiju, a to je normalan proces razvoja i pročišćenja koji traje cijeli život.

Drugo, bez obzira na to što mislimo o Bogu, kakav bi On trebao biti, važnije je kakvog Boga doživljavamo u svojim srcima, prema kojim se zapovijedima ravnamo i djelujemo. Naše ponašanje to odaje, bez obzira na to što tvrdimo o Njemu i na koji način Ga prikazujemo drugima.

Počet ćemo s klasikom: Bog, pravedni sudac koji nagrađuje dobro i kažnjava zlo. To je Njegova primarna zadaća, iako je možda nagrađivanje pretjerivanje. Općenito se radi o kazni; ako nema kazne, onda je sve u redu. Sustav kazni ovisi o težini grijeha. Od jednostavne nesreće u slučaju manjih grijeha, do slanja nesreće, bolesti, boli ili drugih nesreća u slučaju većih grijeha.

Taj sudac je također svojevrsni istražni policajac, Bog, koji posebnu pozornost posvećuje spoticanjima, padovima i grijesima. Ako netko Boga doživljava na ovakav način, prvenstveno će živjeti u strahu. Jedino što mogu učiniti jest pokušati se zaštititi od Njegova gnjeva nastojeći postići moralnu besprijekornost, što znači držeći Božje zapovijedi. Dužnost i obveza dominirat će odlukama umjesto da žive iz ljubavi i radi ljubavi. Umjesto osobnog odnosa s Bogom, dominirat će strah od pakla, često i bol i nesreća koja će zadesiti nekoga tko prekrši pravila.

Zakon ljubavi, pa čak i zakon ljubavi prema neprijateljima, mogu se tretirati odvojeno od svrhe zbog koje su istinski dani čovječanstvu. Oni postaju entitet sam po sebi, postoje da bi im se slušalo, „jer nas Gospodin kažnjava – točka!“ Njihovo značenje, svrha i druga osoba dolaze na drugo mjesto. Drugim riječima, činim nešto za nekoga da se ne bih osjećao krivim što nisam ispunio Božju volju, a ne zato što ih volim.

Određena vrsta takvog Boga je Bog Računovođa. Njegov je primarni cilj pratiti, otkrivati i brojati ljudske propuste i neuspjehe, zbrajati ih, pedantno vagati, donekle ublažiti rezultat dobrim djelima i konačno donijeti presudu, koja obično završava negativnim rezultatom. Ovdje u prvi plan dolazi motiv brojanja. Tijekom ispovijedi, on će detaljno reći: „Toliko sam puta to učinio, toliko sam puta to učinio…“ i kada pokajnik izađe i sjeti se grijeha, pomislit će da se ispovijed ne računa – misao zasićena skrupulama.

Konačno, vidimo Boga koji je agresivan. To je tipična slika za poganstvo, gdje su se bogovima prinosile žrtve, često krvave, pa čak i ljudske žrtve. Takva osoba, dakle, prinosi žrtve kako bi umirila Boga. U našem kršćanskom svijetu, pod krinkom pobožnosti, i ja mogu prinositi žrtve Bogu: postiti, tražiti poniženje, nanositi si bol, odreći se dobrih stvari kako bih umirio i izbjegao Božji gnjev. S tom namjerom mogu čak i činiti dobro. Potrebno je puno truda da se zadovolji takav bog. U principu, takav bog ne može biti zadovoljan.

Sada ćemo prijeći na sliku Boga koja ovih dana, čini se, dobiva sve više sljedbenika: bog perfekcionista.

Vjerojatno smo svi doživjeli ono kada se vratiš doma na ispitu, pa kažeš dobio sam četvorku, a roditelji: a zašto ne peticu? I onda tako kada dobiješ peticu, onda kažu, pa dobro vjerojatno su onda svi dobili petice…

I tako nastaje slika Boga koji stalno govori: radiš premalo ili ne radiš kako treba. Uvijek si nekako nedostatan, nikad onakav kakav bi trebao biti. To je Bog koji nikada nije do kraja zadovoljan tobom. Traži rezultate pod svaku cijenu, traži da se dokažeš pred njim, kao da se ljubav i poštovanje moraju zaslužiti. Istina, takav Bog „voli“ svoju djecu i možda ih čak potiče na razvoj, ali uvijek ostaje trajno nezadovoljan, traži konkretne učinke, često i iznad naših mogućnosti. U toj logici: Bog me voli onda i samo onda kada ispunim očekivanja. A tada sam već toliko iscrpljen da nemam snage ni radovati se.

Čovjek gladan ljubavi učinit će sve da je dobije. Izvrnut će se naglavačke samo da zadobije prihvaćanje drugih. Tada činim dobro da bih bio primijećen, žrtvujem se, a ponekad čak i griješim da zadržim drugu osobu uza se.

Druga slika Boga posebno se razvila u filozofiji prosvjetiteljstva. Bog koji je stvorio svijet, ali se više u njega ne miješa. U konačnici, takav pogled lako vodi u ateizam. To je Bog koji je negdje daleko, tajanstven, ali odsutan.

Zamislimo sada čovjeka s takvom slikom Boga koji pokušava razlučiti svoj poziv. Ako je Bog stvorio svijet, onda je valjda unaprijed isplanirao i moj život. Negdje postoji neka vječna verzija mene u koju se moram „pogoditi“. Kao da trebam provaliti u nebo, podmititi sv. Petra, ući u neki ured, pronaći policu, u polici ladicu, a u ladici svoj dosje – i tamo pročitati što je moj poziv ili moje zvanje. Jer ako to promašim, moj će život biti promašen i nesretan. A čak i ako nekim čudom uspijem, vjerojatno će tamo pisati nešto čega se najviše bojim. Otvorim omotnicu, a unutra: „Družba sestara Božje Ljubavi“. J

A ipak, i ako Bog ima neki plan za nas, on prije svega djeluje sada, u sadašnjosti, u dijalogu s nama. Ako se ne ostvari plan A, postoji plan B, a ako treba i Z, i Z-312… Dok god živim, postoji nada i mogućnost obraćenja. Možda uopće ne postoji jedan strogo zadani plan; sigurno je da Bog želi naše spasenje i da živimo ljubav. Sv. Augustin kaže: „Ljubi i čini što hoćeš“. To ostaje otajstvo. Bog gradi na našim talentima i čežnjama; u sebi otkrivam vlastiti poziv. Ali to nije nije sada naša tema… ipak, prije nego kažemo nešto o pozivu, važno je znati kakav je Bog koji me poziva!

Iduća kriva i lažna slika Boga je „dobrodušni, pasivni tata“. Na prvi pogled potpuna suprotnost Bogu perfekcionistu. On sve odobrava, na sve pristaje. Ne daje smjer, nego stavlja naglasak isključivo na slobodu, kao da je sloboda važnija od ljubavi i spasenja. Pojam Božje volje praktički ne postoji, postoji samo moja volja. Često se ova slika javlja kod duboko ranjenih ljudi koji prolaze proces ozdravljenja i trebaju jednu „sigurnu“ sliku Boga. I u tome ima nešto istinito, jer nitko ne poštuje našu slobodu kao Bog, ali takva slika ostaje nepotpuna.

Bog je milosrdan. Sagiba se nad našom bijedom, gleda nas s poštovanjem čak i kada griješimo, ali nas želi podići i oblikovati, da od onih koji samo primaju postanemo oni koji daruju. Želi da na njegovu ljubav odgovorimo ljubavlju, i to nimalo ne umanjuje njegovu besplatnost. Želi nas učiniti svojim učenicima. Ne samo da otkrijemo da smo stvoreni na njegovu sliku, nego da rastemo u njegovu sličnost.

A taj „pasivni tata“ lako postaje tvorac jednog površnog pastoralnog pristupa, svega ugodnog, opuštenog, bez zahtjeva… „pastoral s pizzom i pivom u pozadini“. Takav pristup ne odgaja zrele ljude, nego okuplja pasivne primatelje koji zapravo ne žele – ili se boje – suočiti sa sobom. Nakon studija sve se raspadne i ostaje pitanje: što sada? Život tada lako postane niz razočaranja…

Drugim riječima, i taj „pasivni tata“ na kraju postaje Bog koji me razočara, Bog uz kojega ne ostvarujem svoje najdublje čežnje, a od mene se još očekuje da mu na tome budem zahvalan.

Takav Bog zapravo je također dalek Bog – Bog koji nema stvarnog utjecaja. To je slika Boga koju često imaju oni koji kažu: „Vjerujem, ali ne prakticiram.“ Ako se Bog na sve slaže, onda će se složiti i s mojim vlastitim moralom. I tako stvaram „korisnog“ boga – po svojoj mjeri, onakvog kakav meni najviše odgovara.

Koja je razlika između Boga perfekcionista i ovog „pasivnog tate“? Pasivni tata voli, ali ne traži, a to zapravo znači da ne voli na ispravan način. Perfekcionist pak traži, ali ne voli, jer se ljubav mora zaslužiti. A pravi Bog čini i jedno i drugo: ljubi bezuvjetno i postavlja zahtjevne. I to se ne isključuje. Važno je naglasiti da ljubav uvijek prethodi zahtjevu, i zato ne ovisi o našim rezultatima. Takav zahtjev, utemeljen na bezuvjetnoj ljubavi, oslobođen je unutarnje prisile – on je poziv. Ne živim ga iz dužnosti ili da bih zaslužio ljubav, nego slobodno: onaj koji je ljubljen, želi ljubiti.

Prijeđimo sada na sliku Boga kao „magičnog iscjelitelja“. S takvim Bogom ulazi se u neku vrstu trgovine: ja tebi – ti meni. To je Bog uspjeha koji funkcionira po principu: ako izmolim određenu molitvu određen broj puta – ostvarit će se! Takav Bog služi ispunjavanju mojih potreba, poput čarobnjaka s čarobnim štapićem. Idealan Bog potrošnje i realizacije mojih – naglašavam: mojih – želja.

Ali ni to ne ide „besplatno“. Nešto se mora ubaciti u kasicu: pobožnosti, molitve, devetnice, prilozi, svijeće… Logika je jasna: ako učinim ovo i ovo – Bog mora uzvratiti. Nema izbora, takva su pravila. A ako ne uzvrati? Onda – Boga nema. Jer da postoji, morao bi ispuniti ono što se od njega „tražilo“. Otiđi na hodočašće pa ćeš položiti maturu, naći dečka, curu, riješiti problem… To je zapravo klasična religiozna magija, često utemeljena na strahu od života i patnje, ali i na ljudskoj slabosti, pa i komoditetu.

Važno je reći: Bog doista želi ozdravljati. Ali to se događa na razini vjere i milosti, a ne trgovine i manipulacije. To je ključna razlika. A zlo i patnja – osobito ona nevina – ostaju tajna na koju nema lakih odgovora. Neke ćemo stvari razumjeti tek nakon smrti.

Postoje i neosobne slike Boga – „bogovi“ raznih pseudofilozofija, često kod ljudi koji zapravo nemaju duboke odnose. Bog tada postaje neka energija, neka bezlična sila svemira. S takvim Bogom ne možeš ući u odnos.

A postoje i vrlo mračne, gotovo demonske slike Boga. Razmišljanja poput: „Gdje je Bog bio kad mi je dijete umrlo?“; „Gdje je bio u Auschwitzu?“ Kao da je negdje „slavio“, promatrao ljude kao mrave i iz zabave im podmetao prepreke. To je Bog koji je nepredvidiv, nepoznat i opasan. Njegova volja sigurno je protiv moje, pa je možda bolje ni ne moliti, jer ako otkrije moje želje, učinit će suprotno. Takav Bog postaje neka sudbina, slijepa sila odgovorna za sve što se događa na ovom svijetu.

Sve ove slike o kojima govorimo mogu se međusobno miješati i preklapati. I ovo sigurno nije potpuni popis.

Negdje sam čuo da je najveća laž zloga uvjeriti čovjeka da on ne postoji. Ali u praksi se čini da više ljudi vjeruje u zlo nego u dobrog Boga. Možda je još veća laž uvjeriti čovjeka da je Bog loš, dalek, nesposoban – i da je bolje nemati ništa s njim.

Pustinjski oci su govorili da demoni „žive“ od naših rana. Ako uspiju, kroz životne okolnosti, oblikovati u nama iskrivljenu i zastrašujuću sliku Boga, čovjek može odbaciti tu sliku, ali zajedno s njom i samoga Boga. I upravo je to cilj.

Tada čovjek ostaje sam. A prazno mjesto u srcu – koje je po svojoj naravi stvoreno za Boga – nešto drugo će pokušati ispuniti. S druge strane, ako se podredimo takvoj iskrivljenoj slici Boga, ona razara našu osobnost.

I zato se nameće pitanje:

Što dalje s tim?

Prije svega – postati toga svjestan. Jednostavno si priznati da naša slika Boga nije bez pogreške. Ali ne zato da bismo sada predbacivali svojim roditeljima kakvi su bili. Oni su nas voljeli onako kako su i sami naučili voljeti, u mjeri ljubavi koju su primili. No već sama svijest da ono što nosim u sebi možda nije prava slika Boga – to je prvi korak prema promjeni. Svijest da osjećaji koje sam ponio iz obitelji i prenio na Boga mogu biti iskrivljeni.

Kada to uvidim, počinjem se od toga i pomalo udaljavati. I upravo tako stvaram prostor za nešto novo. Prostor za susret sa živim Bogom. To je i glavni cilj duhovnih vježbi sv. Ignacija Lojolskoga – otvoriti se osobnom iskustvu Boga, osobito njegove ljubavi. To iskustvo može promijeniti srce, način razmišljanja, pogled na svijet i na Boga.

Ali to nije lako. Traži odluku da napustim stare obrasce. Možda nisu savršeni, ali su mi poznati. Naučio sam kako „funkcionirati“ s takvim Bogom. A ako želim upoznati živoga Boga, moram se odreći njegove karikature – onog trenutka kad je prepoznam. Tu dolazi do izražaja razum, slobodna volja, odluka da krenem na put, i vjera da idem ususret dobrom Bogu.

Može se pojaviti i druga napast: strah od promjene. Možda mi se moj „stari Bog“ i ne sviđa, ali mi daje neku sigurnost jer ga poznajem. Recimo onaj „pasivni tata“ koji ništa ne traži. A ipak, negdje u meni postoji glas koji kaže: pokreni se, iziđi iz sebe, rasti. Ali to znači izaći iz zone ugode – i tada iz straha radije ostajem vezan uz staru sliku Boga koji ništa ne traži. S jedne strane nisam sretan, a s druge barem znam na čemu sam. I onda ću ga kasnije optuživati za svoje promašaje, jer „ja ništa loše nisam učinio“. Ili, ako odbacim sliku Boga kao strogog suca i kažem da ne postoji, u meni će ipak ostati neki tihi strah od kazne.

Ako se ipak usudim napustiti tu karikaturu Boga, može doći razdoblje tame, nesigurnosti, lutanja… i tek s vremenom počinjem uviđati da me dobri Bog cijelo vrijeme pratio. Nova, istinitija slika Boga oblikuje se postupno, dok stara polako slabi. Tu su potrebni povjerenje u Božju providnost i strpljenje.

Budući da se slike Boga najčešće oblikuju već u obitelji, u ranom djetinjstvu, često je potreban i dubok proces pomirenja i opraštanja – roditeljima i svima koji su nas ranili. A to uključuje i prihvaćanje Božje ljubavi koja oprašta. Ja opraštam – i primam oproštenje. Tako se otvaram Božjem milosrđu.

Ponekad su te rane toliko duboke da je potrebna i stručna pomoć, primjerice psihoterapija. Netko u sebi nosi potisnute osjećaje do kojih sam ne može doći, jer uvjeti u kojima je odrastao nisu bili poticajni za zdrav razvoj. Bog je iznad svega toga i često daje milost ozdravljenja, ali ono što na ljudskoj razini treba proći i obraditi – i to je dio njegove volje.

Kako znamo kakav je pravi Bog?

Tu zapravo nema neke velike filozofije – Isus Krist je prava slika Boga. Zato se i utjelovio: da nam objavi Oca, da nam pokaže kakav je Bog uistinu. Ako ga na duhovnoj razini tražimo, on će nas sam voditi i postupno uvoditi u istinu o sebi. Obećao je: tko traži, nalazi. Pokazat će nam tko smo mi za njega, dat će smisao našim životnim iskustvima – i to se događa u svakodnevici, a na duhovnim vježbama ponekad i na intenzivniji način.

Upoznavanje Boga je proces. To je put kroz vrijeme. Bog piše našu osobnu povijest spasenja. Nešto je već iza nas, ali ono najvažnije tek dolazi.

Ali kako znati da je moje – ipak subjektivno – duhovno iskustvo stvarno od Boga?

Jedan kriterij je vrlo jednostavan: ako je moje iskustvo u skladu sa slikom Boga kakvu susrećemo u Evanđelju, onda možemo vjerovati da dolazi od Boga. Ako u sebi prepoznajem plodove Duha Svetoga, to je znak da sam na dobrom putu, da surađujem s Bogom.

Ipak, potpune sigurnosti nema – čak ni kod mistika. Crkva, primjerice, ne tvrdi da se Isus sigurno ukazao sv. Faustini, nego da poruka milosrđa koju nalazimo u njezinu Dnevniku nije u suprotnosti s vjerom – i zato je prihvaćena. To je važna razlika.

Ono što nam može pomoći u razumijevanju vlastitog iskustva jest i znanje – teološko i duhovno. Ono pomaže u razlučivanju: dolazi li nešto od Boga ili ne. Pomaže nam prepoznati misli koje se predstavljaju kao „Božje“, a to zapravo nisu.

Primjerice, osjećaj krivnje koji nosimo iz odgoja može se „maskirati“ kao Božji glas. Nakon grijeha možemo osjetiti kao da je između nas i Boga zid – kao da više nema smisla moliti. Ali to nije istina. Božje milosrđe je veće od našeg grijeha, i upravo tada Bog posebno prilazi čovjeku. Bog je uvijek blizu – rekao bih na dohvat ruke, ali zapravo još bliže: u nama, čak i onda kada griješimo.

Glavni izvor spoznaje o Bogu jest Božja riječ i nauk Crkve. Ali važno je reći: samo poznavanje nauka i Pisma ne spašava. Može čak postati i bijeg, pa dovesti do farizejstva. Doktrina ima službenu ulogu – daje nam okvir, smjer razmišljanja koji je Crkva kroz vrijeme oblikovala, ali ne zamjenjuje osobni odnos s Bogom. A upravo je taj odnos srž svega.

Slično vrijedi i za duhovnost: ona opisuje kako se taj odnos razvija, pomaže nam razumjeti iskustva, ali sama po sebi ostaje znanje. Ne čini nas automatski ljudima koji više ljube.

I jedno i drugo – i nauk i duhovnost – usmjeravaju nas prema iskustvu Boga i pomažu nam da ga ispravno razumijemo.

To je ono što u ignacijevskoj duhovnosti nazivamo razlučivanje duhova: u meni se događaju različita nutarnja gibanja i postavljam pitanje: odakle dolaze? Od mene, od zloga ili od Boga? O tome ćemo u idućim člancima…

I konačno…

Put upoznavanja Boga vodi preko upoznavanja Krista. I to je ujedno put upoznavanja samoga sebe, jer smo stvoreni na njegovu sliku. Krist nam objavljuje pravo lice Oca – i to je bila srž njegove misije.

U Bogu nalazimo istinsku sigurnost i snagu. Ta sigurnost najjasnije se očituje u slobodnoj Isusovoj žrtvi na križu: Bog nas ljubi do kraja. A ako ljubi do kraja, onda se ne osvećuje, ne uzvraća zlo za zlo. Štoviše, neprestane traži način kako nas podići. Zato se Boga ne trebamo bojati. On ne odustaje, ne umara se opraštati. Ako i postavlja zahtjeve, čini to iz ljubavi – za naše dobro i za dobro drugih.

Bog nije neka mračna sila. Bog je svjetlo, kako kaže evanđelist Ivan. Ima ime i zove nas po imenu. On je osoba koja traži osobu. Ima lice i traži naše lice. Ima srce i traži naše srce. Njegova veličina i slava ne stvaraju distancu niti nas pritišću.

Netko će možda reći: sve to zvuči previše „blago“. Gdje je tu Božja pravednost, strah Božji?! No nije stvar u tome da Bog smišlja kazne i u njima pronalazi zadovoljstvo. Ono što zovemo „Božjom kaznom“ često znači da smo skrenuli s puta i sada osjećamo posljedice vlastitih izbora. Kao kad vozimo po rubu ceste – ne krivimo cestu zbog oštećenog auta. Tako ni Boga ne možemo kriviti za posljedice života koji nije u skladu sa istinom. A pritom ne smijemo zaboraviti: postoji i stvarna duhovna borba – zlo djeluje i pokušava čovjeka povući prema dolje.

Što je onda strah Božji? To nije primitivni strah od kazne, nego poštovan je prožeto ljubavlju. I to poštovanje više izvire iz iskustva Božjeg milosrđa nego iz kazne. Bog je Otac – i želimo ga ljubiti kao Oca. On je i Gospodin – i zato ga poštujemo. Ne zato što prijeti, nego zato što je dobar, spreman opraštati i voditi nas.

U tom svjetlu i Božja pravednost dobiva novo značenje: ona nije prvenstveno kažnjavanje, nego opravdavanje čovjeka. Onaj koji optužuje jest zli – ali Krist uzima na sebe grijeh da bi nas opravdao. To je Božja logika pravednosti. Ako već govorimo o „teškoj“ strani pravednosti, onda je to činjenica da nam Bog ne oduzima slobodu – pa tako dopušta da se ranimo vlastitim izborima.

Govoreći o Bogu, uvijek ostajemo u napetosti: između njegove svemoći i njegove nježne ljubavi, između njegove potpune drugosti i njegove nevjerojatne blizine. Nitko nam nije tako blizu kao Bog koji prožima sve.

Kako je to lijepo rekao Joseph Ratzinger: „Bog prolazi kroz povijest incognito, skrivajući svoju moć pod plaštem nemoći. Ne nameće se – jer nitko ne poštuje ljudsku slobodu kao on. Ali nije ni odsutan: ne napušta svijet ni čovjeka“. A Isus kaže: „Otac moj djeluje sve do sada“.

Za portal bogjetu.com piše pater Ivan Marinković, SJ

Objava Imam li pravu sliku Boga? pojavila se prvi puta na BOG JE TU.