Sveti Ignacije definira Duhovne vježbe (skraćeno: DV) ovako: „Pod imenom duhovnih vježbi razumijevamo sve načine ispitivanja savjesti, razmišljanja, razmatranja, usmene i mislene molitve i drugih duhovnih čina (…). Kao što su, naime, hod, pješačenje i trčanje tjelesne vježbe, isto tako se duhovnim vježbama naziva svaki način da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše“ (DV 1).
Duhovne vježbe su snažno iskustvo Boga, u ozračju slušanja Božje riječi koje vode prema obraćenju. To znači prema sve potpunijoj predanosti Kristu u Crkvi, unutar konkretnih okolnosti moga života. Sv. Ignacije ističe dva temeljna cilja DV: traženje i pronalaženje Božje volje (iskustvo Boga) i život prema toj volji (sređivanje osjećaja, obraćenje, predanje Kristu).
Iskustvo Boga
Duhovne vježbe su vrijeme intenzivnog iskustva Boga. „Doživjeti“ znači dopustiti da nas Bog zahvati; da dotakne um, volju i srce. Ne radi se o prenošenju teološke teorije ni o učenju biblijskih činjenica, nego o osobnom putu u kojem promatramo kako Bog ulazi u naš život; i dopuštamo Mu da nas vodi i preobrazi. Angažman, otvorenost srca, konkretne odluke i vjera omogućuju nam da životne teme i problemi konačno stanu u jedno žarište: vidjeti djelotvornog Boga u vlastitom životu.
Iskustvo susreta s Bogom događa se u samoći, ali to je samo prividna samoća. Tišina i privremeno povlačenje od svakodnevice oslobađaju prostor za dublji susret s Bogom i, posredno, s drugim čovjekom. U DV izbjegavamo opasnost da Boga doživimo kao apstraktni „Apsolut“. Bog s kojim se susrećemo je Otac, Isus Krist i Duh Sveti – Bog koji je blizak, ali i nedokučiv; transcendentan, ali konkretno prisutan.
U DV prvi akter je Bog. Ne možemo Njega kontrolirati, oblikovati prema vlastitim kategorijama ili voditi kao da je predmet našeg znanja. On je taj koji djeluje, poziva, rasvjetljuje i dotiče čovjeka – često kroz osjećaje, pokrete srca, utjehe i neugode.
Srž DV je susret s Bogom cijele povijesti spasenja – Bogom Staroga i Novoga zavjeta. Zato su DV vrijeme duge, trajne i intenzivne molitve. Vanjska samoća i tišina pomažu unutarnjoj otvorenosti, produbljuju vjeru, povjerenje i ljubav te stvaraju uvjete u kojima nas Bog može dublje zahvatiti.
Riječ Božja
Riječ Božja ima središnje mjesto u DV. Kroz nju ulazimo u događaje spasenja i dopuštamo da oni progovore našem konkretnom životu. Božja riječ ne prenosi samo sadržaj, ona je Božji način da se daruje, da razgovara s nama, da nas usmjerava i oblikuje. Kroz Riječ, Bog odgovara na naša pitanja, tješi nas, ispravlja i razotkriva nakane našega srca: „Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca“ Heb 4,12.
Međutim, potrebno je paziti na opasnost manipulacije Riječi; da je ne koristimo kao potvrdu vlastitih želja ili intuicija. Riječ Božja uvijek dolazi kao kriterij i korektiv života, a prihvaćamo je da bismo je živjeli.
Obraćenje
Cilj DV je obraćenje. Ne tek jednokratno odricanje od grijeha, nego duboka promjena stava – ono što Sveto Pismo naziva metanoia: preobrazba misli, promjena raspoloženja i usmjerenje cijele osobe prema Bogu. U praksi to znači novi način gledanja, vrednovanja, odlučivanja i življenja. Prorok Ezekiel slavi to kao „operaciju srca“: „I ja ću im dati novo srce i nov ću duh udahnuti u njih: iščupat ću iz njih njihovo kameno srce i stavit ću u njih srce od mesa“ (Ez 11,19).
Čovjek ne može nikada voljeti Boga ili drugu osobu nesebično, ili kao Bog apsolutno. Takva bezuvjetna i apsolutna ljubav moguća je samo Bogu. Ljudska ljubav uvijek je djelomična, obilježena uvjetima i ograničenjima. Zato obraćenje nije nešto što jednom završimo, nego stalna dinamika: umiranje grijehu i rađanje za novi život. U DV spoznaja vlastitih slabosti i iskustvo Božje milosti i ljubavi osobito su snažni, pa obraćenje prodire duboko i zahvaća cijelu osobu.
Obraćenje je prije svega milost i Božji dar. Bog mijenja život, a čovjek odgovara otvorenošću, vjerom i povjerenjem. Nije riječ o samo-usavršavanju niti o fokusiranju na pojedine mane, nego o predanju Isusu Kristu. Ne možemo živjeti u duhovnoj pustoši: naš život zadobiva cjelovitost samo u odnosu s Kristom. Staviti Boga u središte života temelj je svake stvarne promjene.
Predanje Kristu znači povezati se s Njim koji živi, djeluje i spašava danas – u Crkvi i u našem konkretnom životnom poslanju. Stoga je autentičnost DV prepoznatljiva po apostolatu: ljubavi i služenju Bogu i bližnjemu. To je stav koji se učvršćuje svakodnevnim izborima. Odnos s Bogom nije statičan, nego dinamičan i raste upoznavanjem Boga i iskustvom Njegove ljubavi.
Predanje Bogu događa se unutar stvarnih uvjeta života. Boga zanima moj konkretni život, moj „ovdje i sada“, sve što jesam i gdje jesam – i upravo tu danas Bog spašava. U DV ulazim s teretom svoje povijesti (i dobre i loše), s nadama, strahovima, pitanjima i željama. U svemu tome želim tražiti i pronaći Božju volju za mene danas.
Duhovne vježbe su temeljnom promjenom smjera u životu prema Kristu, ali stvarne duhovne vježbe traju čitav život. Zato je za njihovu plodnost nužno strpljenje i pristanak na Božje vrijeme, koje se ne poklapa uvijek s našim kalendarom.
Ako tražiš takve duhovne vježbe, škicni na programe koji su dostupni na: https://www.ignacije.hr/manreza
Knjiga duhovne vježbe sv. Ignacija: https://www.ignacije.hr/proizvod/duhovne-vjezbe-2/
za portal bogjetu.com piše pater Ivan Marinković, SJ