Za početak jedna slika: bio jednom jedan mornar i, kako je to običaj na moru, vjetar je počeo puhati iz raznih smjerova. Ponekad je vjetar puhao sa strane, što je od mornara zahtijevalo da pazi na kurs i upravlja jedrima u skladu s tim. Ponekad je plovio u vjetar, što je zahtijevalo da spusti jedra i uključi motor kako bi se tom vjetru suprotstavio. Ali bilo je i trenutaka kada je plovio s vjetrom ravno do svog odredišta. Na kraju je stigao do odredišta, iako ruta kojom je išao nije bila ona koju je ranije isplanirao.
Iskreno se nadam da će naši životi biti slični, odnosno da ćemo ploviti do našeg krajnjeg cilja spasenja i da ćemo dobro iskoristiti vjetar koji nam život donosi. Taj vjetar uključuje, između ostalog, razne emocije koje nas potiču na različite postupke. Taj vjetar neće uvijek biti povoljan. Dobar jedriličar trebao bi znati kako upravljati vjetrom kako bi što sigurnije stigao do odredišta. Stoga ovoga puta naša će tema u sklopu ignacijevske duhovnosti biti o tome kako upravljati vjetrom, tj. emocijama/osjećajima.
Zašto tako naizgled psihološka tema u Duhovnim vježbama sv. Ignacija Lojolskog? Zato što nema duhovnog razvoja bez iskrenog samoispitivanja, nema duhovnog razlučivanja bez sposobnosti imenovanja naših unutarnjih stanja. A unutarnja stanja uvelike čine naše osjećaje i misli. Tijekom tišine, kada gledamo u sebe, pojavljuju se razna sjećanja, a s njima i osjećaji povezani s tim događajima. S mislima je lakše komunicirati, s osjećajima ipak teže. Osjećaji su nešto dublji od misli. Obično se kaže da je najduži put od glave do srca. Štoviše, susret sa samim sobom temelj je za susret s Bogom u istini o tome tko sam. Sam sv. Ignacije definira primarni cilj Duhovnih vježbi kada piše:
„… tako se duhovnim vježbama naziva svaki način da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše.“ (DV 1)
Dakle, tijekom DV molimo Boga da nam sredi osjećaje (da nam sredi srca, također i misli, ali prije svega srca), kako bismo s većom lakoćom mogli ispunjavati Božju volju. Sv. Ignacije duhovno prateći ljude je uvidio da ljudi uvelike donose odluke na temelju osjećaja, bez obzira na sustav vrijednosti koji ispovijedaju, i zato želi raditi na njima kako bismo imali veću unutarnju slobodu u slijeđenju Božje volje.
Općenito o osjećajima
Po čemu se emocije razlikuju od osjećaja? Ukratko, možemo reći da su emocije osnovni, jednostavni osjećaji. To uključuje strah, tugu, radost, sram i ljutnju. To je kao da dobiješ kotač osjećaja, a unutra su emocije, a izvana osjećaji povezani s njima. Kako dijete raste, prvo prepoznaje te jednostavne osjećaje, a zatim ih sve više uči razlikovati. Zato je važno, osobito tijekom duhovnih vježbi, ali i nakon njih, pokušati imenovati svoje osjećaje što je moguće detaljnije.
Na početku je važno navesti očitu činjenicu da ne postoje kršćanski ili nekršćanski osjećaji; svatko ima osjećaje! Samo psihopatima nedostaju osjećaji, a to je povezano sa oštećenjem živčanog sustava. U stvarnosti, svatko ima osjećaje, samo ih ne želi svatko osjećati, ali to je druga stvar.
Druga očita činjenica je da su sami osjećaji (bilo željeni ili neželjeni, jer ne postoje dobri ili loši osjećaji) moralno neutralni, jer u biti nastaju neovisno o volji osobe; osjećaj se pojavljuje i nestaje. Isto vrijedi i za misli koje se javljaju oko tih osjećaja, a koji još nisu naše odluke i stavovi. Samo svjesni i slobodni odgovor na njih, njihovo kontroliranje ili podlijeganje njima, podložan je moralnom sudu.
Ponekad mi se može činiti da uopće nemam osjećaja, a ponekad se osjećam kao da sam jedan veliki osjećaj, a oni me preuzmu.
Ako su osjećaji moralno neutralni, nema ništa loše u njihovom doživljavanju. Međutim, čak i doživljavanje, a još teže i izražavanje osjećaja mnogi smatraju rizičnim i sumnjivim. Često ih ne izražavamo iz straha da ćemo biti pogrešno shvaćeni ili da će ih netko iskoristiti protiv nas.
Možemo razlikovati dva ekstremna stava prema osjećajima. Prvi stav je da su osjećaji važniji od razuma. Ovaj stav je češći kod žena, koje su prirodno više emocionalne od muškaraca. Takav stav često dovodi do kaosa, jer su osjećaji brojni i brzo se mijenjaju, a s njima i ono što mislim i radim. Drugi stav, također netočan, jest da je razum važniji od mojih osjećaja. Drugim riječima, umanjujem ono što osjećam ili to uopće ne uzimam u obzir. Moja neverbalna komunikacija često to odaje; ruka mi se trese, crven sam od bijesa, ali kažem da sam smiren. Ovakav stav češći je kod muškaraca.
Te razlike povezane su sa strukturom našeg mozga. Žene imaju povezan govorni centar sa svojim osjećajima, zbog čega je ženama lakše imenovati osjećaje i komunicirati, dok je muškarcima to općenito teže. Moglo bi se reći da se žene rađaju s paketom koji se zove emocionalnost. A muškarci imaju paket… mislite da bih rekao intelektualnost, budući da žene imaju emocionalnost? Hmm… ne u potpunosti. Muškarci na ovoj razini iskustva dobili su paket seksualnosti. Kao što su žene lako u kontaktu sa svojom emocionalnošću i ponekad im ih je teško kontrolirati, muškarci su tako prirodno u kontaktu sa svojom seksualnošću što je pak njima ponekad to teško kontrolirati. Naravno, ne znači to da muškarci nemaju osjećaje, a da žene ne osjećaju želju. Međutim, na putu razvoja, otkrivanje i prihvaćanje svoje seksualnosti izazov je za žene, a za muškarce njihova emocionalnost. Jednostavno smo malo drugačiji u tom pogledu. Vrijedi to znati i prihvatiti, jer to rezultira i različitim očekivanjima jednih od drugih, posebno u bliskim vezama. A zašto je to tako? Ne znam, očito je Bog tako htio… Barem što se tiče inteligencije, nitko ne žali da je nema dovoljno, pa se čini da ju je Bog ovdje velikodušno i ravnomjerno rasporedio.
Međutim, zbog našeg kulturnog odgoja često potiskujemo svoje osjećaje. Potisnuti osjećaji ponekad izbijaju na površinu u najneočekivanijim trenutcima. Na primjer: kroz nekontrolirane izljeve bijesa kada nam se netko previše približi, iako se na površini činio tako mirnim. Potisnuti osjećaji ostaju s nama, ponekad somatizirajući, i osjećamo bol u želucu, napetost u tijelu ili nervozne tikove. Možda smo čak i svjesni da nas nešto opterećuje, uzrokuje tjeskobu, ali ne znamo točno što je to, ali osjećamo da to ometa naše funkcioniranje u svijetu – i u ekstremnim slučajevima – dovodi do bolesti. Nažalost, to se prenosi i na naš duhovni život, i ispada da psihološka tjeskoba, koja je nekako neriješena, uzrokuje da osjećam strah u svom odnosu sa Isusom. Iako iskreno izgovaram riječi: „Isuse, uzdam se u tebe“, ne mogu Mu vjerovati iznutra. Zato se tijekom DV pokušavamo uroniti u ovaj svijet osjećaja, jer možda možemo zajedno sa Isusom proći kroz te emocionalne bombe.
Loše raspoloženje i strahovi ne proizlaze uvijek iz potisnutih osjećaja. Ponekad je stvar u vremenu, umoru ili, kod žena, hormonalnim promjenama. Ponekad jednostavno moramo izdržati i pričekati. Budimo svjesni uzroka, prihvatimo te osjećaje s mišlju da će sutra biti bolje!
Zreli duhovni život odnosi se na usklađivanje uma, volje i emocija te njihovo usklađivanje s Božjom voljom. Odmah ću jasno reći da je to cjeloživotni pothvat i da će uvijek postojati situacije koje nas iznenade i natjeraju da se ponašamo ne baš onako kako smo željeli. Zrela osoba je u kontaktu sa svojim osjećajima i unutarnjim stanjima; ne bježi od njih, ne potiskuje ih, ali se s njima ni ne identificira. Iako moji osjećaji puno govore o meni, moje najdublje, tako reći „duhovno ja“ nisu moji osjećaji. Ja sam slobodna osoba, a rad na sebi također znači imati što više slobode u svojim odlukama. Ne reagirati bezumno po principu podražaj-reakcija. Već bi trebao postojati podražaj-sloboda-reakcija. To je ideal kojem možemo težiti i osjećati se dobro zbog njega, ali i ne biti frustrirani činjenicom da smo još uvijek daleko od njega.
Koje su funkcije osjećaja?
– one nam daju gorivo: želju za životom, djelovanjem, bijegom, borbom, mobilizacijom
– povezuju nas sa istinom; moje emocije govore nešto o meni; kako se ja osjećam; govore mi o mojim odnosima, mojim željama i mojim potrebama
– Bog me stvorio u mojoj cjelovitosti, uključujući moje osjećaje, pa Bog komunicira i sa mnom kroz moje osjećaje. Bog se obraća našim osjećajima, jer oni sadrže izvor života, snage i rasta. Stoga je osjećaj dio duhovnog kretanja. U osnovi je dobro ako u molitvi uključimo i osjećaje – mnogi psalmi opisuju duhovna i emocionalna stanja. Sv. Ignacije govori o stanjima duhovne utjehe i suhoće. U utjesi doživljavam osjećaje koji me približavaju Bogu i drugima, što znači da vjetar puše u moja jedra ravno do mog odredišta, dok se u suhoći osjećam napušteno od Boga, doživljavam mnoga iskušenja i to nije dobro vrijeme za donošenje odluka! Utjeha je u biti prirodno stanje za ljude. Duhovna nevolja može biti rezultat raznih propusta s moje strane, zbog kojih sam izgubio utjehu. Više ćemo o tome u nadolazećim tekstovima, jer tiče se pravila za razlučivanje duhova u drugom tjednu DV.
Upravo tijekom duhovnih vježbi, odnosno duhovnog povlačenja iz svijeta i buke, dolazimo u dublji kontakt s vlastitim osjećajima; oni izlaze na površinu. Metoda ignacijevske molitve koja se provodi u samoći i šutnji, također se odnosi na to da emocijama dopustimo da izađu na vanjsko svjetlo i predamo ih Isusu, pozivajući Isusa tamo, u situacije i događaje koji bude te osjećaje. U određenom smislu, početna točka je psihološka, tj. susret sa samim sobom, a odredište je duhovno, tj. susret s Bogom. Teško ih je odvojiti, jer smo osobe, svi duhovni i svi tjelesni. Stoga se ne moramo sramiti svojih osjećaja ili svog tijela, jer smo svi osobe.
Kroz cijelo Sveto pismo, Bog je također više puta izražavao razne emocije; i one željene, poput nježnosti, gdje je bio dirnut, i one neželjene, poput ljutnje ili straha u Getsemanskom vrtu. Stoga ne dopustimo da budemo, tako reći, kastrirani od svojih emocija, već ih prepoznajmo, prihvaćajmo i nastojmo ih dobro usmjeriti uz pomoć Božje milosti. Božja milost je ovdje ključna: ona organizira naš unutarnji svijet – za to nam je potreban i stav poniznosti, prihvaćajući da milost, nadograđujući se na prirodu, zahtijeva vrijeme za duboke promjene.
Analiza nekih osjećaja
Sada ćemo detaljnije pogledati nekoliko specifičnih osjećaja, prvo one neželjene, jer ih obično tretiramo kao problem. Moguće je da prihvaćanje takvih osjećaja u suprotnosti s mojom idealnom slikom o sebi, s onim što mislim da bih trebao biti ili s onim što pokušavam biti pred drugima, jer npr. mislim da je to ideal kršćanskog života.
Osjećaji ljutnje i bijesa – normalno je da ih često ne želim osjećati, jer ti osjećaji obično proizlaze iz negativne situacije. Ali kada se pojave, mogu ih konstruktivno doživjeti. Ljutnja me može obavijestiti da je netko prešao određene granice; da me netko povrjeđuje. Može biti moja snaga da nekoga obranim ili nekoga branim, a može biti i moj svjestan i moralno ispravan način usmjeravanja ljutnje, čak i ako se druga strana osjeća povrijeđeno. Ali može biti slijepo usmjerena, a netko mi nešto učini, npr. slučajno me gurne. Izgubim perspektivu na situaciju i mogu nekoga javno vrijeđati, ponižavati. Ali ako razmislim, mogu stati i reći si: „Neću ništa učiniti, bila je to nesreća“, iako još uvijek osjećam ljutnju. Moram se naviknuti na to, razgovarati s tim, naučiti što govori, što se dogodilo, što mi komunicira. Samo zato što to osjećam ne znači da sam loša osoba. Samo zato što osjećam mržnju ne znači da sam loša osoba. Stav mržnje nakon kojeg slijede djela koja uništavaju drugu osobu moralne je prirode, ali sam osjećaj nije. Sam osjećaj komunicira da mi je netko učinio nepravdu i to je to. Zato ne priznajemo svoje osjećaje niti se krivimo što ih osjećamo. Svi osjećaji su subjektivni, ali ponekad je zadani osjećaj opravdan, a ponekad iracionalan, te ga razum mora ispitati, a volja usmjeriti. Strah, općenito neželjeni osjećaj, može me zaštititi od opasnosti, i to je njegova biološka funkcija, ali me često paralizira da činim dobro i budem svoj. Isus često govori svojim učenicima: „Ne bojte se, ja jesam“, kao za vrijeme oluje na jezeru. Često su naše maštarije o tome što će se dogoditi gore od stvarnosti, a strah potiče te maštarije. Vjera, što znači povjerenje i svijest o Božjoj prisutnosti, odgovor su na strah, na prevladavanje tih strahova s povjerenjem. Često se bojimo za sebe, za svoje samopoštovanje, za svoju budućnost. Ovdje opet, vjera i iskustvo Božje ljubavi mogu biti izvor mog osjećaja vrijednosti i sigurnosti. Što je ovo iskustvo Božje ljubavi dublje, to je manji strah, npr. od onoga što će drugi misliti o meni – ali to je također proces.
Osjećaj krivnje, koji se obično pojavljuje kada učinimo nešto krivo. Svaka nepravda koju počinimo za nas je određeni šok, jer zlo općenito šokira. Zdravo kajanje suočava nas s tužnom istinom, ali nas usmjerava na Božje milosrđe, na želju za poboljšanjem i daje nam nadu. Negativan osjećaj krivnje proizlazi iz ljutnje na sebe što nisam savršen. Da, to također proizlazi iz našeg odgoja, gdje smo morali, npr. zaslužiti svoju vrijednost, ali rezultat je da ako nešto ne uspije, osuđujem i ponižavam sebe. Dakle, umjesto da se usredotočim na doživljavanje dubokog otkupljenja, usredotočujem se na odbacivanje sebe, a to ne dolazi od Boga. U biti, takve misli i osjećaji, nakon što ih osvijestimo, možemo ih odmah preusmjeriti Bogu, na svijest da me Isus prihvaća s mojim nesavršenostima, da je Njegovo milosrđe veće od mog grijeha. To će nas osloboditi, a ako se, nakon što sagriješimo, usredotočimo na samoosuđivanje, potonut ćemo još dublje. Ponekad nas netko može nepravedno opteretiti krivnjom kroz prokletstva u koja vjerujemo o sebi. Možemo ih nositi i iz iskustva koja smo imali, npr. kada smo bili odbačeni kao djeca i osjećamo se krivima zbog toga. Krivit ćemo sebe što mislimo da ako nas je netko odbacio, to znači da nešto nije u redu s nama, da ne zaslužujemo ljubav. Oslobađanje od tih osjećaja zahtijeva dublji proces samospoznaje, iscjeljenja i oprosta.
Zavist/ljubomora – osjećaj zavisti ukazuje na to da netko ima nešto vrijedno, i to samo po sebi nije loše; ukazuje na nedostatak nečega i da je određena stvar ili osoba vrijedna meni. Ljubomoran stav može me dovesti do ponosa, da svima dokažem da ću i ja to imati, ili čak i bolje, i tako povećati svoje samopoštovanje, npr. time što ću imati bolji auto od susjeda. Zavist me također može dovesti do ogorčenosti, što znači da ga sam nemam i omalovažavam ono što oni imaju. Neka imaju auto; uostalom, ružne je boje i ionako ga nitko ne voli. Ali sam osjećaj zavisti mi samo govori da netko ima nešto vrijedno, i ako se uspijem distancirati, možda ću objektivno shvatiti da i meni to treba i, iz čistije motivacije, nabavit ću to. Npr. nekom momku se sviđa djevojka njegovog prijatelja, ali je neće proganjati; možda ona ima neku svoju prijateljicu koja je slobodna; i svi će biti zadovoljni, jer općenito mu fali djevojka, a ne konkretno djevojka njegovog prijatelja.
Ono što je siguran lijek za zavist, uspoređivanje i negativnu krivnju jest stav zahvalnosti. Tada se, umjesto da se usredotočujem na vlastite nedostatke, usredotočujem se na ono što je dobro i time hranim svoje srce. Npr. molitva zahvalnosti upoznaje me s logikom darivanja, koja mi daje više unutarnje slobode, veću udaljenost od mojih nedostataka; oni ne zasjenjuju cijeli moj svijet. Nažalost, lakše nam je primijetiti zlo, nego dobro. Pa je ova molitva određena akcija protiv te sklonosti da vidimo zlo. S vremenom će stav zahvalnosti rezultirati i većim osjećajima zahvalnosti, a oni će nas učiniti iznutra slobodnijima.
Osjećaj zaljubljenosti, lijep i dobar sam po sebi, može se reći da je poželjan. Taj osjećaj može osloboditi mnogo dobrote i velikodušnosti u davanju, ali može biti i bolan kada ga ne mogu ispuniti sa osobom koja mi se sviđa. Što mi taj osjećaj može reći o meni samom? Prvo, da je moje srce sposobno velikodušno se posvetiti drugoj osobi. To bi mogao biti signal da nešto nedostaje u mom životu, govori mi o mojim potrebama. Možda žudim za nečim što nisam uspio ispuniti, da mom životu nedostaje nježnosti, pa se zaljubljujem u nekoga tko mi može pružiti tu nježnost. To ne znači da moram odmah ispuniti tu potrebu, jer je na meni, mom umu, da odlučim hoću li i kako ću ispuniti taj osjećaj. Ali suočavam se sa istinom da imam potrebu za nježnošću, a osjećaj zaljubljenosti u tu osobu mi to komunicira.
Prijeđimo na osjećaj bespomoćnosti, koji se često pojavljuje u Evanđelju. Imam tri načina da se izvučem iz bespomoćnosti: Prvo, mogu se nastaviti pretvarati da kontroliram situaciju, što često vodi do agresivnog stava. Drugo, mogu se prepustiti očaju i beznađu, ali mogu se i prestati pretvarati da sam jak i predati se Bogu s nadom. Mogu čak i plakati kada se ne mogu nositi s tim i prihvatiti sebe kakav jesam u tom trenutku. To ne znači njegovati taj osjećaj, ali kada se dogodi, prihvaćam ga i smiješim se sebi da nisam svemoćni bog. Trenutak bespomoćnosti često prethodi trenutku otvaranja sebe Bogu. Kada se više ne mogu nositi ljudski, tada se istinski predajem Bogu, prestajem se oslanjati na sebe i dopuštam Bogu da djeluje.
A također bih htio nešto reći o osjećajima radosti, djelovanja, zadovoljstva i snage – onim osjećajima koji su željeni. U tim osjećajima lako je zahvaliti Bogu za ono što se događa u našim životima. Ti osjećaji su ugodni i željeni; daju nam samopouzdanje, osjećaj vlastite vrijednosti i sve to je sjajno. Čak mislim da ponizna osoba ima mnogo takvih osjećaja u sebi. A zli duh ne želi da imamo te osjećaje, jer su povezani s udobnošću, a s udobnošću nam je lakše činiti dobro. Naravno, postoji opasnost da preuzmemo zasluge za sebe i padnemo u ponos, ali na meni je što ću učiniti s tim stanjem udobnosti, ali ono je samo po sebi željeno i u biti prirodno stanje za osobu koja živi u Bogu.
Zaključak
Osjećaji nam otkrivaju naše potrebe – i imati potrebe nije sebičnost, nego nužan put brige o vlastitom duševnom i duhovnom zdravlju. Važno je razlikovati slobodno izražavanje potrebe od nametanja drugome da je ispuni. Problem nastaje tek kada potrebi damo apsolutnu vrijednost i uvjerimo se da bez nje ne možemo biti sretni, tada nastaje neuredna navezanost.
Sve naše potrebe u korijenu su dobre, no ranjenosti i strah mogu ih iskriviti i tada traže ozdravljenje i čišćenje. Ponekad, iz ljubavi, pozvani smo odreći se svojih osjećaja i potreba – tu se otvara prostor kršćanskog križa, vjernosti i darivanja.
Put oslobođenja vodi kroz suočavanje s vlastitim navezanostima i predanje Bogu. Plod toga je sveta sloboda – ne hladnoća, nego unutarnja uravnoteženost u kojoj radost i trpljenje ne zamračuju cilj: živjeti za Boga. Ako nas osjećaji nadvladaju, pomaže razgovor s drugima ili stručna pomoć, jer dijeljenje boli vodi razumijevanju, prihvaćanju i milosrđu.
U konačnici, osjećaji mogu postati saveznik, a ne prijetnja. U nama uvijek djeluju „dva glasa“, no pobjeđuje onaj kojem dajemo hranu – onaj koji vodi prema zrelosti, slobodi i većoj Božjoj slavi.
za portal bogjetu.com piše Ivan Marinković, SJ