Na e-mail adresu našeg portala pristiglo je svjedočanstvo jedne obitelji koje nas je ostavilo bez daha. Riječ je o nakani za koju mnogi parovi mole i lako gube nadu, ali ovi supružnici nadu nisu izgubili, već su izmolili svoje čudo.
Zovem se Tomislav Bekavac. Rođen sam 30. srpnja 1978. godine u Rastattu (Njemačka). Odrastao sam u hrvatskoj katoličkoj obitelji. Danas sam oženjen i zaposlen kao nabavljač u farmaceutskoj tvrtki. Ali ono što želim podijeliti s vama nadilazi posao i svakodnevicu – to je priča o vjeri, molitvi i Božjoj milosti i poticaj nikada ne prestati vijerovati u Božiju bezkrajnu ljubav.
Ovim putem svjedočim pred živim Bogom o milosti koju smo moja supruga i ja primili koji je živi Bog priko jednog predivnog svečenika kojega je iskoristio alatom njegove milosti. Ohrabriti sve koji imaju želju postati roditelji. Ove dvije slike pokazuju razmak od otprilike godinu dana.
Od 2018. godine u braku sam sa svojom predivnom suprugom Marijanom. Na samom početku našega braka doživjeli smo spontani pobačaj. Nakon toga dugo, jako dugo nismo mogli imati djece. Ta je bol bila duboka i tiha. Nosili smo je svatko na svoj način, ne želeći opterećivati obitelj ni druge ljude. To je bila naša intimna križna postaja.
Utjehu sam pronalazio u molitvi. Nedjeljna sveta misa u Hrvatskoj katoličkoj misiji Mittelbaden za meine oduvijek je nešto prirodno i neizostavno. Tijekom svakodnevne vožnje na posao, gotovo svaki dan molim krunicu. To je postao moj jutarnji susret s Bogom –moj trenutak u kojem nalazim mir i snagu.
Jednoga dana poslušao sam propovijed mladog svećenika koja me duboko dotaknula. Govorio je o snazi vjere, o tome da nijedna molitva nije uzaludna, o snazi krunice i bezuvjetnoj ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji. Posebno me prožela njegova rečenica: „Blago onome koji susretne živoga Boga.“. Često sam ponovno slušao njegove propovijedi, a nerijetko su mi suze tekle niz lice od duboke ganutosti i unutarnje radosti. Taj susret s riječima koje nadahnjuju, s vjerom koja osvjetljava, probudio je u meni jos visu nadu, utjehu i vjeru.
Unatoč crkvenim preporukama, nastavili smo i medicinski put. Pokušali smo umjetnu oplodnju u klinici u Heidelbergu. Zbog dobi moje supruge (pred 45. godinom), šanse su bile samo 5%. Liječnici su nas upozorili na rizike i gotovo nikakvu vjerojatnost uspjeha. Ipak smo pokušali više puta – bez uspjeha. Nakon svakog neuspjeha šanse su padale sve niže i niže na gotovo 0%.
Dana 10. veljače 2024. godine bili smo u rodnom selu moga pokojnog oca, u Lovreću, na mladoj misi fra Marka Šimundića. To je bila i moja prva mlada misa. Tijekom slavlja svete mise ponovno sam vidio toga svećenika – don Luku Klaricu.
Posebno me dirnuo trenutak svete pričesti. Don Luka je dijelio pričest s takvom radošću, poniznošću i mirom kakav nikada prije nisam vidio. Na njegovu se licu vidjela duboka povezanost s Bogom. U tom trenutku osjetio sam snažan poticaj da mu priđem i osjetio sam potrebu razgovarati s njim.
Nakon mise pronašao sam ga u crkvi. Upitao sam: „Jeste li vi don Luka?“ Odgovorio je: „Jesam“, i pružio mi ruku. Od prvog trenutka osjetio sam mir i sigurnost. Rekao sam mu koliko su mi njegove propovijedi znače i ispričao mu o našoj želji za djetetom. S velikom pažnjom nas je slušao.
Zamolio sam ga da nas moli i da nas blagoslovi. Kleknuli smo pred kip Majke Božje koji se nalazio prid oltarem. Položio je ruke na naše glave. Osjetio sam kako mu ruka lagano drhti. U tom trenutku ispunilo me jako duboko, neopisivo i mirno osjećanje. Počeo sam jako plakati – ne od tuge, nego od unutarnje radosti. Osjetio sam Božju blizinu.
Nakon blagoslova don Luka je pomilovao kip Majke Božje rekao nam je:
„Pouzdajte se u nju, ona će to riješiti i dobit ćeš dijete. Ja cu moliti za vas! Neka ovo dijete bude na svjedočanstvo Bogu.“
Ovo je istina koja živi – još danas ove riječi odjekuju u našim ušima i odzvanjaju u našim srcima, dirajući nas dublje nego što možemo izraziti riječima.
Od toga dana u mom srcu se nastanila vijera da ćemo postati roditelji.
Molitva, međutim, nikada nije prestala. Posjećivali smo svetište Majke Božje u Sinju, molili se u Međugorju, hodočistli svetom Ivanu Krstitelju u Jajcu. Uključili smo obitelj i prijatelje u devetnice i zajedničku molitvu sa nasom misijom. Duh Sveti nas je vodio i poticao da ne odustanemo.
I Bog nas je uslišao.
Moja supruga ostala je trudna – potpuno prirodnim putem. Njezin ginekolog pri prvom pregledu imao je suze u očima. Rekao je da je to pravo čudo i da moramo puno moliti da sve ostane u redu.
Dana 4. prosinca 2025. godine, u našoj 46. i 47. godini života, Bog nas je blagoslovio zdravom djevojčicom – našom malom Mateom.
Vjerujem i svjedočim da je dragi Bog, kroz blagoslov don Luke Klarice, djelovao u našim životima. Smatramo ga oruđem u Božjim rukama, zagovornikom i izvorom blagoslova na našem putu. Njegova podrška bila je poput nježnog vjetra koji nas je podizao kad smo bili potišteni. Upravo u tim dragocjenim trenucima molitve mogli smo se povjeriti Njemu i pronaći utjehu. I Bog je uživao u našim molitvama i nejogovim blagoslovom. Danas ga zovem svojim dragim bratom. Jer čvrsto smo uvjereni da bez Njegove pomoći ne bismo uspjeli. Bog je s nama – poput pouzdanog našega brata Luke koji je uvijek uz nas. Amen On je 14. veljače 2026. krstio našu Mateu u slavlju ispunjenom mirom, radošću i zahvalnošću. Njegovo svjedočanstvo za nas je neopisivo i dirljivo i zaslužuje biti obavezno objavljeno. S potpunom ljubavi i povjerenjem predali smo naše voljeno dijete otvorenim rukama svevišnjem Bogu, Blažene Djevice Marije i našega don Luke, znajući da je ondje sigurno i voljeno.
Naše kušnje pretvorene su u milost. Naša molitve i čežnja pretvorena je u dar života. Bog je preko molitve, blagoslova i vjere pokazao da je Njegova ljubav veća od svakog straha i jača od svake sumnje.
Slava i hvala Bogu na svemu.
Pravo prijenosa svjedočanstva vrijedi za portal bogjetu.com