Na e-mail adresu našeg uredništva stiglo je jedno predivno svjedočanstvo naše dugogodišnje pratiteljice s željom da ovo svjedočenje mnoge potakne na molitvu, ali i osnaži vjeru onima koji se na tom području svog duhovnog života bore.
Svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:
“U procesu mog zbližavanja s Bogom i postavljanja Njega na prvo mjesto u svom životu puno su mi pomogle molitve raznim svecima. Oni su meni inspiracija i prečica do samoga Boga. Njihov zagovor me čuva i štiti, i to stvarno osjećam u svom životu.
Kao čin zahvale na brojnim čudima koja su mi se dogodila po zagovoru svetaca, odlučila sam vam napisati svako pojedinačno svjedočanstvo.
Počet ćemo sa svetom Lucijom, odnosno svetom Lucom.
Sveta Luca bila je kršćanska mučenica iz Sirakuze na Siciliji. Pogubljena je 304. godine tijekom progona kršćana za vrijeme cara Dioklecijana.
Prije nekoliko godina osjetila sam neko nadahnuće da će se moja kćer zvati Lucia. Nemam nikakav razlog za to, niti se itko u obitelji tako zove, a ja sama, kada bih birala, pronašla bih puno meni „ljepših“ imena za djevojčicu, ako je budem imala.
Nisam imala nikakvo objašnjenje, samo sam znala da će se jednog dana moja kćer zvati Lucia.
Tada sam bila u očajnoj fazi po pitanju traženja muža. Godinama sam čekala, molila, postila, ali naprosto se ništa nije događalo i već sam pomalo gubila nadu.
Spletom životnih okolnosti doselila sam se u Split i tek tada spoznala kako ovaj grad ima posebnu povezanost sa svetom Lucijom. Počela sam se zanimati za njezin život, informirati se i nadahnjivati njezinim primjerom.
Na njezin blagdan, 13. prosinca 2024. godine, otišla sam u kriptu koja se nalazi ispod Katedrale sv. Dujma i koja je posvećena svetoj Luciji. Pomolila sam se, zapalila svijeću i platila svetu misu na nakanu da sveta Luca zagovara kod Boga pronalazak mog muža i ostvarenje moje najveće želje – zasnivanje vlastite obitelji.
Čak sam na jedan papirić napisala tu molitvu te obećanje da će se, ako pronađem muža i ako budemo imali žensko dijete, zvati Lucia. Taj papirić stavila sam u novčanik i dan-danas se tamo nalazi.
Nekoliko mjeseci poslije upoznala sam jednog dečka koji mi se jako svidio. Zbog svih prethodnih razočaranja i boli koje sam doživjela na tom području života bila sam nesigurna u to je li on prava osoba za mene ili još jedna lekcija u nizu.
Jednu večer zaspala sam sa suzama u očima i molitvom:
„Bože, ja ne znam je li on osoba koju mi Ti šalješ. Stalo mi je do njega, ali bojim se još jednog razočaranja. Ako on nije Tvoj odabir za mene, makni ga iz mog života i makni ove moje osjećaje. A ako je on prava osoba za mene, molim Te, daj mi neki znak. Znaš da Te ne tražim često znakove, ali jako mi treba sada.“
Tu večer naše je dopisivanje završilo porukama o mom nadolazećem rođendanu pa sam i ja njega pitala kada je njemu rođendan. Nakon toga sam zaspala. Ujutro sam otvorila oči i ugledala istovremeno dvije stvari na mobitelu.
U grupi podrške „Bog je tu“ na Instagramu stajala je poruka s istaknutim naslovom:
„Ovo je znak koji tražiš.“
A odmah ispod toga njegova poruka:
„Rođendan mi je 13. 12.“
Ne mogu opisati kako sam se tada osjećala. Osjećala sam prije svega da je Bog tu. Da me čuje, vidi i brine o meni.
Ta ista osoba ostvarenje je svih mojih molitvi – i još puno više od onoga što sam molila.
Za nekoliko dana postat će moj muž.
Naše prvo zajedničko putovanje bilo je u Veneciju, gdje smo posjetili Crkvu svetog Jeremije i svete Lucije, u kojoj se nalazi svetište svete Lucije i njezini posmrtni ostaci, smješteni u posebnoj kapeli.
Hvala dragom Bogu koji se na ovako predivne načine očitovao u našim životima. Zahvalna sam beskrajno i cijeli život ću zahvaljivati.
Ovo svjedočanstvo objavljeno je anonimno te daljnja distribucija nije moguća bez izričite dozvole portala bogjetu.com