Isus nije došao zvati pravednike nego grešnike. I ma koliko mi to nije jasno, i osobno mogu tome posvjedočiti.
I ako gledamo Isusa kakav jest u Svetom pismu, vidimo da je oduvijek to činio: dolazio je grešnicima, s njima je jeo, otvarao im je mogućnost da postanu nova stvorenja. Bez straha je pozivao upravo te i takve grešnike da ga izbliže slijede i budu njegovi najbliži suradnici.
I mi ne moramo razumjeti tu Božju logiku odabranja. Ja ju prvi ne razumijem uvijek. Ali Bog zna što radi, izabire koga hoće i kada hoće, unatoč njihovoj slabosti i grešnosti, čak nekad i zbog njihove slabosti i grešnosti, da pokaže da nisu oni u središtu, već da je On onaj koji ih čini snažnima i koji ih vodi naprijed. I to je logika na koju mnogi od nas lako zaboravimo.
Nije li to samo toksični perfekcionizam, misao da moram biti savršen pred Bogom da bih mogao biti vjernik. Misao da moram tajiti svoje slabosti i grijehe umjesto da se otvorim Bogu i da puštam da me mijenja i da me liječi. Nije li to samo zamaskirana oholost?
Ovakav stav nerijetko dovodi i do odustajanja: kad čovjek dovoljno puta padne i dovoljno puta sebe razočara, jednostavno odustane od pokušavanja.
Zašto bih išao na ispovijed ako ću opet sagriješiti sutra? Zašto bih se molio ako sam rastresen i molitva mi ne liči ni na što? Zašto bih izbjegavao grešnu prigodu kad ću ionako pasti u grijeh? Zašto da se nadam spasenju kad vidim kakav sam?
Sve su ovo misli nekoga tko misli da će sam sebe spasiti, nekoga tko misli da mora biti savršen da bi bio Božji.
Ali Isus zato ponavlja: Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike. Upravo zato što si slab Krist je došao da te podigne, zato se Krist i utjelovio, da bi ti ponudio spasenje, da bi ti ponudio novi život, da bi ti pružao ruku kad priznaš da ne možeš dalje.
I zato se ne boj priznati svoju slabost Bogu. Nemoj se skrivati iza svojih zidova glumljene savršenosti i dopusti Bogu da sruši te zidove i da od ruševina sagradi nešto bolje, nešto što je od početka u tebi predvidio i zavolio.
Priznanje slabosti nije kukavičluk, već je znak hrabrosti. To je znak da želiš ići naprijed, da želiš rasti. To je priznanje da dopuštaš Bogu da bude Bog u tvom životu i da ti pomogne biti svet jer znaš da sam ne možeš. Dopusti si biti dijete, jer takvima je Krist obećao Kraljevstvo nebesko.
I dopusti si imati tu kršćansku nadu da će Bog spasiti baš tebe. Tebe konkretnog. Tebe unatoč tebi samome. I dopusti si vjerovati da te htio ovdje i da te poziva da budeš njegovo ljubljeno dijete i njegovo oruđe u ovom svijetu.
Za portal bogjetu.com piše p. Jakov od Križa – profil