Čudesno svjedočanstvo majke koja je otvorila Božje srce

U našu molitvenu Facebook grupu stiglo je svjedočanstvo koje je oduševilo mnoge vjernike. Za portal Bog je tu svjedoči majka iz hrvatske:

Voljela bih s Vama podijeliti svoje svjedočanstvo.
18.07. na redovnoj kontroli, saznala sam da mi kćer (tada stara 2.5mj) boluje od Neuroblast tumora koji je metastazirao na jetru. Isti dan smo prebačene u kliniku i od tada kreće borba.
Tri dana nisam jela i pila zbog straha što me čeka, prva pomisao mi je bila “Bože zašto ja, zašto ona?”. Treću večer, dok sam kćer držala i plakala i u mraku sobu, začula sam glas ‘Ne boj se, sve će biti dobro’. Trznula sam se, okretala sam se, ali nije bilo nikoga. Pomislila sam, Isuse jesi li to ti?

Peti dan u bolnici krenuli su s kemoterapijom, i samo sam rekla, Bože prepuštam ti je, Ti znaš najbolje. Molim te ne uzimaj mi je, ali je izliječi onako kako ti znaš. Prvog dana Kemoterapije počela je oticati, već sedmi dan morala je imati kateter. Četrnaesti dan su mi došli i rekli “Moramo je operirati, otvoriti trbuh, jer je jetra toliko otečena, da je počelo ići na pluća i ona nema više zraka. Budite spremni na najgore, ne vjerujemo da će preživjeti.”

Sjetila sam se da imam lančić s križićem iz Jeruzalema, koji sam dobila od jednog svećenika. Taj lančić sam joj zavezala oko ruke i zamolila ih da to nosi sa sobom u operacijsku salu. Preživjela je. Svaka iduća operacija je bila kritična. Treća operacija je bila da joj uzmu uzorak jetre za biopsiju. Doktor izlazi iz OP sale i kaže ovim riječima “Htio sam joj još malo trbuh otvoriti za nekih 2cm ali on se sam počeo otvarati (još nekih 5cm), jetra je isplivala i iz tamnoljubičaste boje je postala roza kakva i treba biti, sve je bilo na mjestu, nije bilo pretjeranog kravrenja”. Pomislila sam, Bože ti vodi.

Koji dan nakon te operacije skočio joj je laktat na 36 (normalan je 1-2), završila je na dijalizi 2 tjedna. Jednu večer su mi rekli, ne znamo da li će do jutra preživjeti, preživjela je. Kroz 4 dana laktat je pao na 10 i tako je bio još 3 dana.
Ta tri dana u san mi je dolazilo da moram postiti 40 dana, a bilo me strah jer je to dug period i bojala sam se da ne odustanem.

I onda sam rekla, Bože postit ću onaj dan kad kćer izađe iz bolnice. Ujutro sam došla, kažu laktat pao na 2. Dan poslije je skinuta s dijalize.
6 lipnja je trebalo biti krštenje u 11h (da se ovo sve nije dogodilo) ona je dobila krvarenje i u 11h sati je ušla u OP salu. Muž i ja smo otišli potražiti svećenika i krstili smo je taj dan u bolnici. Sestra mi je donijela Gospine moći iz Međugorja, puno ljudi je molilo i postilo za nju, ali opet nikakvog pravog pomaka nije bilo.

Primila je još 2 krmoterapije dok je bila na intenzivnoj (sve skupa je bila 4mj na intenzivnoj). I onda sam se počela opet sanjati, da počnem odmah postiti, i budila bih se svaku noć u 3h, sa mislima, zašto moliš vidiš da nema pomoći. I shvatim da je to đavolski sat. I odlučim – postim 40 dana.
Svaku nedjelju sam išla na pričest, nikad mi nije lakše bilo ispostiti. Ni jedan tren nisam došla u napast. Lijepo sam i spavala, nisam imala loše misli. Kćer je počela napredovati.

Početkom 10-og mjeseca sjedim kraj kćerke i molim krunicu Božanskog milosrđa, i odjednom sve počne pištati. Dok sam molila svi su aparati poludjeli, kad sam završila krunicu, sve se smirilo. I pomislim, Bože ti si.
Sutradan sjedim kraj kćerke, pomislim, Bože daj mi neki znak, kada će biti neke promjene. Nakon par sekundi, pogledam u sat 11:11h, infuzije namještene na 11ml, datum 11.10… i pomislim, jel moguće u 11-om mjesecu da će se nešto dogoditi?

Kroz par dana tumor se počeo povlačiti, metastaze također, bila je u komi 2mj, počeli su je buditi, post se završio krajem 10-og mjeseca, a početkom 11-og mjeseca kažu mi, glavnog tumora više nema.
Onda dolazi još jedna kušnja, kažu sumnjaju da je oslijepila, ne reagira. Šok. Pomislim, Bože dignuo si je iz mrtvih, kao što si i druge. Ozdravljao si slijepce, možeš i nju. Davaju joj terapiju na infuziju, 5 dana, već je bolje. Ponovno pregled, kažu vid se vratio.

29.11 na njenih 7 mjeseci prebacuju nas na onkološki odjel gdje budemo još 2 tjedna i izlazimo 15.12. Ispunio se znak 11 mjesec i ispunila mi se želja da budemo kući za Božić.
Kćerkica je sada puno bolje, oporavlja se, napreduje, Čeka nas dug oporavak ali ne sumnjamo. Doktori kažu samo jedno “Imamo tim i imamo lijekove, ali ovo što se s njom sve događalo, 16 puta je bila u OP sali, cijela se klinika slaže da je ona Božje čudo“.
A slažemo se i mi Nikada intenzivnije nisam Boga osjećala uz sebe nego tih 5 meseci. Spoznala sam pravu Božju milost, snagu i ljubav. I gledam ga svaki dan u očima moje kćeri. ❤️

Ovo, ali i ostala svjedočanstva možete pronaći u našoj Facebook grupi klikom na MOLITVE I SVJEDOČANSTVA 

Pridružite se grupi 😊