I TO JE MOGUĆE: Bivši svećenik novi je povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe

I to je moguće! Kako javlja katolička austrijska agencija Kathpress bivši irski katolički svećenik, profesor i teolog postao je povjerenik za ljudska prava Vijeća EU.

Strasbourg, 25. siječnja 2024. (KAP/KNA) „Irac Michael O’Flaherty bit će novi povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe. Parlamentarna skupština Vijeća Europe izabrala je u srijedu u Strasbourgu 64-godišnju pravnicu, čelnicu Agencije EU za temeljna prava od 2016., za nasljednicu Dunje Mijatović koja je tu dužnost obnašala od 2018.

Neobnovljivi mandat je šest godina i počinje 1. travnja. Podrijetlom iz Galwaya, O’Flaherty je predavao kao profesor ljudskih prava u Nottinghamu i Galwayu nakon karijere u raznim programima Ujedinjenih naroda za ljudska prava. Godine 2004. postao je član Komisije za ljudska prava UN-a u Ženevi, kasnije i njezin potpredsjednik; od 2011. do 2013. vodio je državno povjerenstvo za ljudska prava Sjeverne Irske. O’Flaherty je prethodno studirao katoličku teologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu nakon studija prava i prvih godina profesionalnog rada.

Za svećenika je zaređen 1987., ali je ponovno laiciziran 1992. godine. Ured povjerenika za ljudska prava osnovalo je Vijeće Europe 1999. godine kako bi promicalo svijest i poštivanje ljudskih prava u 46 država članica Vijeća Europe, ali i kako bi ukazalo na nedostatke. Povjerenik redovito posjećuje države članice i sudjeluje u dijalogu s vladama i civilnim društvom“.

Profesor Michael O’Flaherty trenutni je (rujan 2015.) direktor Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA). FRA je savjetodavno tijelo EU-a za ljudska prava sa sjedištem u Beču, Austrija. Irski odvjetnik za ljudska prava, O’Flaherty je od 2004. do 2012. bio član Odbora za ljudska prava Ujedinjenih naroda (HRC), stručnog tijela koje nadzire poštivanje Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR).

Ponovno nominiran od strane Irske 2008., O’Flaherty je ponovno izabran u HRC s najvećim brojem glasova (136 država) koje je postigao bilo koji kandidat. Dana 19. rujna 2011. preuzeo je dužnost trećeg glavnog povjerenika Povjerenstva za ljudska prava Sjeverne Irske (NIHRC), zakonske nacionalne institucije za ljudska prava za Sjevernu Irsku. Podnio je ostavku na mjesto glavnog povjerenika u listopadu 2013.

Michael O’Flaherty (2017.)

Rodom iz Salthilla u Galwayu, te sin i unuk gradonačelnika Galwaya, O’Flaherty je pohađao školu Scoil Iognaid Gaillimh, Willow Park Preparatory School i Blackrock College u Dublinu. Diplomirao je pravo na Sveučilištu u Dublinu , teologiju i filozofiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu te međunarodne odnose na Sveučilištu u Amsterdamu . Zaređen 1980-ih za svećenika u Rimokatoličkoj crkvi za biskupiju Galway , nije vršio svećeničku službu od 1992.

Od tada je laiciziran. U studenom 2019., na temelju njegovih objavljenih radova iz područja ljudskih prava, Michaelu O’Flahertyju dodijeljen je viši doktorat prava (LLD) na Nacionalnom sveučilištu Irske. Kvalificiran za odvjetnika u Irskoj, ne radi na sudu. Od završetka poslijediplomskog studija uglavnom je radio na području međunarodnih ljudskih prava. Od 2004. do 2012. bio je profesor primijenjenih ljudskih prava i sudirektor Pravnog centra za ljudska prava na Sveučilištu Nottingham, Engleska.

U prosincu 2012. imenovan je etabliranim profesorom ljudskih prava na Nacionalnom sveučilištu Irske u Galwayu i direktorom Irskog centra za ljudska prava. Nakon što je 1990-ih opsežno pisao o ICCPR-u, O’Flaherty se pridružio državnoj službi Ujedinjenih naroda i obnašao nekoliko dužnosti u sjedištu i na terenu u Uredu visokog povjerenika za ljudska prava (OHCHR). To je uključivalo koordinaciju programa OHCHR-a za Aziju i Pacifik, vođenje terenskih operacija u Sierra Leoneu i Bosni i Hercegovini, te (2000.–2002.) predsjedanje referentnom skupinom UN-a za ljudska prava i humanitarno djelovanje.

Nekoliko je godina služio kao tajnik Odbora za uklanjanje rasne diskriminacije i kao viši istraživač u Firenci u UNICEF- ovoj jedinici za istraživanje dječjih prava, Innocenti Research Center . Bio je član UN-ove stručne skupine za pokazatelje ljudskih prava i bio je savjetnik nekoliko međuvladinih i međunarodnih nevladinih organizacija, uključujući Europski centar za prava Roma i Vijeće europskog međusveučilišnog vijeća. Centar za ljudska prava i demokratizaciju . Prema životopisu objavljenom na web stranici Europskog parlamenta (odbor LIBE) 2014., O’Flaherty je do tog datuma objavio 9 knjiga i oko 55 članaka i drugih tekstova, sve iz područja ljudskih prava.

Bio je ‘izvjestitelj’ (glavni sastavljač) za Opći komentar Odbora za ljudska prava o članku 19. ICCPR-a , koji je konačno usvojen 21. srpnja 2011. nakon dvije godine pregovora. Ova velika ponovna izjava o međunarodnom pravu o slobodi izražavanja naglašava važnost medijskih sloboda i utvrđuje opseg u kojem se standardi ljudskih prava odnose na nove medije i informacijske platforme. O’Flaherty je također pridonio međunarodnoj definiciji i zaštiti gay prava : 2006. godine vodio je izradu Načela iz Yogyakarte o primjeni međunarodnog zakona o ljudskim pravima u odnosu na seksualnu orijentaciju i rodni identitet.

O’Flaherty je bivši predsjednik Irish Penal Reform Trust i bivši potpredsjednik Grupe za univerzalna prava . U rujnu 2015. objavljeno je da je imenovan ravnateljem Agencije Europske unije za temeljna prava. FRA “ispunjava svoju odgovornost kao priznato, jedinstveno i neovisno referentno središte i izvrsnost za promicanje i zaštitu prava svih u Europskoj uniji”.

U govoru održanom u Varšavi, u Poljskoj, 1. prosinca 2017. opisao je njezine aktivnosti: „(FRA) je tijelo zaduženo za dostavu neovisnih podataka, analiza i savjeta institucijama EU-a, kao i državama članicama, kako bi ih podržali u usklađivanju sa standardima temeljnih prava Unije.

Iz naše baze u Beču, obavljamo svoj posao kroz poduzimanje anketa, analizu gorućih izazova ljudskih prava – uključujući davanje glasa nositeljima prava – davanje pravnih mišljenja i podršku za ugrađivanje kulture ljudskih i temeljnih prava, također na lokalnoj razini diljem država članica EU”. U novinskom članku iz 2015. opisao je svoje razdoblje rada na terenu: “Dokumentiranje ratnih kršenja ljudskih prava nekada je bio moj posao. Tijekom dobrih nekoliko godina, radeći za Ujedinjene narode, svjedočio sam najstrašnijim djelima okrutnosti i nečovječnosti.

Često sam dolazio na lice mjesta i pronalazio osakaćena tijela, ranjena ili duboko traumatizirana preživjelih i tinjajućih zgrada. Nekoliko sam puta bio izravan svjedok zločina, poput pogubljenja “pobunjenika” po kratkom postupku na ulicama Freetowna, glavnog grada Sierra Leonea. U toj su zemlji počinitelji ponekad bili samo tinejdžeri, od kojih su mnogi i sami bili oteti godinama prije.

Razgovarao sam s tom djecom, koja su često bila do zuba naoružana i drogirana, kako bih ih pokušao uvjeriti da oslobode otetu djecu. Više sam puta bio blizu toga da me ubiju, ponekad zato što sam se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme, ali češće iz tako glupih razloga kao što je vožnja neispravnog džipa ili moljenje da me povezu starim helikopterom.

Moj glavni posao bio je bilježiti što se događa, uokviriti to u smislu relevantnog međunarodnog zakona o ljudskim pravima i dostaviti izvješća onima koji odlučuju u UN-u u New Yorku i Ženevi. Rad se ponekad činio uzaludnim, čak i okrutnim, potičući lažna očekivanja među ljudima koji su surađivali s nama. Često se činilo kao da nikoga nije briga. Moj vlastiti šef dok sam radio u Bosni, bivši premijer Poljske Tadeusz Mazowiecki, dao je ostavku u znak protesta zbog ignoriranja njegovog upozorenja o neizbježnom masakru u Srebrenici. Nikad nisam odustao, ali sam imao trenutke gotovo očaja.

Sjećam se kako sam uplakan sjedio na verandi u Freetownu, slušajući sve goru topničku vatru na obližnjim brdima u trenutku kada se činilo da svijet zanima samo jedan sukob: onaj daleko na Kosovu. Ono što je moje kolege i mene održalo bila su mala postignuća: zaštititi neke ljude samo zbog naše prisutnosti, poboljšati uvjete u zatočeničkim objektima, pomoći da se hrana i pomoć ravnomjerno raspodijele, nastojati da se situacija nevinih žrtava rata zadrži na razini. u prvom planu pažnje mirotvoraca.

Kroničarstvo je također imalo uspjeha, posebno u postkonfliktnoj pravdi. Bilo mi je veliko zadovoljstvo mnogo godina kasnije predstavljati svoja izvješća i svjedočiti na suđenjima u kojima su liberijski predsjednik Charles Taylor i drugi osuđeni za zločine protiv čovječnosti.”