
Intervju s don Antunom Matom Antunovićem koji vrijedi pročitati
Donosimo odgovore koje iznosi dr. sc. don Antun Mate Antunović na neka od pitanja koja mu se s vremena na vrijeme postavljaju. Naš sugovornik obnaša osjetljivu službu studentskog kapelana Sveučilišta u Splitu tek malo više od godinu dana i već je ostavio sa svojim, još uvijek mladenačkim, dušobrižničkim žarom i vedrinom, ali i zrelošću stečenom različitim životnim iskustvima, traga u mnogima koji su otvoreni za ono što im dobri i mudri Bog po njemu ima za dati u svrhu otkrivanja pravog životnog svjetonazora, spasenja i posvećenja njihovih života.
Po struci je magistar religiozne pedagogije i katehetike te doktor humanističkih znanosti iz područja fundamentalne teologije, negdašnji izviđač i atletičar, suradnik u fotomuzikalijama i medijima, amaterski i studijski se bavio elektronikom i glazbom, kantautor i animator. U životu je tražio što veću istinu i ljubav, smisao i sreću, u maratonskoj trci s preponama od ateista i agnostika do vjernika i svećenika, kako je sam više puta srcem i umom posvjedočio…
Kako je bilo tijekom životnog istraživanja izlaziti iz nevjere u vjeru?
Kao netko tko dugo nije vidio sunce od oblaka ili magle, a onda mu se postupno razvedrilo! Tražio sam se odviše dugo i duboko… Nakon što sam bez unaprijed ustaljenih kojekakvih stavova i predrasuda, iskreno i nepristrano, iskustveno i logički sagledavao stvarnost, htio ili ne htio, sve više sam uviđao i priznavao si da je zbilja bezbožan život besmislen život.
SMISLENOST U NAMA I OKO NAS TE LJUDSKI VAPAJ ZA SMISLOM ŽIVOTA NE MOŽE BITI PROIZVOD BESMISLA!
Mikro i makrokozmos su zbilja tako svrsihodno i precizno povezani da je teoretski i praktički nemoguće da bi tek od slijepih slučajeva nastali. Uza sve to, naše ljudsko srce (sred-ce; središte i centar bića) neminovno dubinski čezne za pravom i beskrajnom srećom i smislom. Dakle, sva ta smislenost u nama i oko nas te vapaj (makar potisnut) za višim smislom nipošto ne može biti proizvod besmisla; u tako nešto vjerovati značilo bi biti praznovjeran ili nerazuman u izboru svjetonazora. Zato su mi se tijekom pronicljivog promišljanja ateizam ili agnosticizam urušili, jer su bez temelja i cilja, predstavljaju svojevrsni bijeg od susreta s Istinom, živom i sudbonosnom. To je bilo otkriće neoborive činjenice utkane u svekoliku stvarnost: Bog sigurno postoji, jer bi bilo nerazumno tvrditi da su razum-na i razumljiva bića mogla bez Razuma nastati! Zaista, izvan svake razumne sumnje, kako god okreneš, to je tako. Ta me logičnost osvojila i osvaja.
USREĆUJUĆA ISTINA: INTELIGIBILNOST STVORENOGA NEOBORIVO DOKAZUJE BOGA!
O kako je usrećujuće znati da je Bog zbilja tu, kao jedini neograničeni i bezuvjetni životvorni veleum (osobni Stvoritelj), da je on naše Sve i vječna punina smisla i sreće, te da je mimo Njega sve isprazno i prolazno. Pri tom je dobro napomenuti kako taj pravi i živi Bog nije „bog zakrpa rupa od neznanja nečega još neotkrivenoga“, nego neophodan uvjet postojanja svekolike svrhovitošću isprepletene stvarnosti, tj. njezine inteligibilnosti. Dakle, neoborivo dokazuje Boga svrsihodna uzročnost stvorenoga! Poslije sam kod znanstvenika iz raznih područja pa i onih koji se bave mnogobrojnim iskustvima tzv. kliničke smrti i sl., također kod pravovjernih i provjerenih mistika, pronicljivih i prokušanih duhovnika s odgovornim službama, koje uključuju pomno preispitivanje izvanrednih karizmi pa i egzorcizama na staložen (ne senzacionalistički) način, uvidio veoma ozbiljne razloge i manifestacije stvarnog postojanja duhovne duše i duhovne stvarnosti s kojom se pak valja ophoditi oprezno, a ne naivno, jer ljudi duh ne vide pa ga previde. Štoviše, čovjeka autentično ne zadovoljava prolazna napuhana ispraznost kojekakve slave i slasti. Naime, svi zemljani užici u tijelu se svode na ishlapljujuću kemikaliju u mozgu, dok su prava (ne prividna) i trajna radost i mir plod nutarnje slobode unutar zajedništva s Bogom i po Božju s bližnjima. Što je netko slobodniji od navezanosti na požudnosti i svjetovnosti, može zdušnije primati i velikodušnije darivati to jedino, potpuno i beskrajno blaženstvo istinske ljubavi, koja samo od Trojedinoga Boga dolazi i Njemu vodi.
Kako spojiti postojanje dobroga Stvoritelja i zlo u stvorenjima?
Mi u biti ne bismo ni imali pojam i otpor naspram zla, nepravde i sl. da u sebi nemamo od Stvoritelja za-dan usađen pojam i težnju za dobrim, pravednim i sl. Zbog toga ni ta surova strana stvarnosti ne negira postojanje Boga (osim u površnim zaključcima, kakvi su nekoć bili i moji), nego ga također pretpostavlja i zahtijeva. Kao što ne bismo znali da je nešto kriva crta ili općenito nesavršeno da nemamo pojam prave crte ili općenito savršenstva. Sve u svemu, zlo nije od Boga, nego upravo od zanemarivanja ili otkinutosti od Njega (kod anđela i ljudi); bolna posljedica krivog korištenja od Boga nam dane slobodne volje, koju očito možemo upotrijebiti ili zloupotrijebiti, sebi i drugima na izgradnju ili štetu. Jasno se može konstatirati da postojanje Boga dokazuje i to da su se nerazumna bića sposobna ponašati razumno, a činjeničnost grijeha dokazuje to da se razumna bića ponekad ponašaju nerazumno. Međutim, Bog ljubavi i milosrđa nas spašava, ali ne od križa, nego po križu (čineći od posljedice grijeha čovječanstva uzrok spasenja i posvećenja) na ovom trnovitom putu od vremena do Vječnosti.
Zašto ste razabirući razne svjetonazore prionuli uz katoličanstvo?
Zbog svevišnjeg i sveponiznog Isusa Krista, koji je neizmjerno više od milosrdnog, mudrog i moćnog učitelja, proroka i čudotvorca. On je apsolutni gospodar duhovnog i materijalnog svijeta, jer se takvim pokazao te je svojom jedinstvenom raspetom i uskrslom ljubavlju pobijedio smrt, grijeh i sotonu. U usporedbi sa svima ostalima, 100% nenadmašiv! Da je tome zaista tako, posvjedočili su očevici (apostoli i mnogi drugi, kao i njihovi očevici, koji su i sami prije bili skeptici, ne naivci) i to tako da su kreposno uložili i mučenički položili život za istinu o Kristovom životu nenadmašive ljubavi, najdublje mudrosti i najviše moći nad vidljivom i nevidljivom stvarnošću, posebno njegovu svetu muku i smrt te nadasve preslavno uskrsnuće i uzašašće, između ostaloga i ustanovljenje Crkve, a nitko nikada ne bi se usudio svjesno i slobodno davati svoj život za nešto za što zna da je tek (za vrijeme i vječnost) puka i pogubna laž, što sigurno znači da je ovdje posrijedi živa i prevažna, sudbonosna i spasonosna Istina! To su ti pravi prvaci i svjedoci Crkve koju je On utemeljio i ovlastio da prenosi Njegov božanski dar apostolske sukcesije i sakramenata te poruku i pouku spasenja svima. Taj izvorni kontinuitet, dubina i punina spasonosne istine, razlog je zašto sam katolik.
NE GOVORIM DA JE TO ISTINA JER SAM KATOLIK, NEGO SAM (P)OSTAO KATOLIK JER TO JEST ISTINA.
Provjeravanje raznih vjerskih i drugih svjetonazora općenito, darom milosti kroz molitvu Svevišnjemu i uzdarjem istinoljubivosti po promišljanju, dovelo me do suočenja s cjelovitijom istinom da je najrazumnija, najkreposnija, najčudesnija, najpotpunija i najblaženija rimokatolička vjera. Sve to ne govorim da je istina zato što sam katolik, nego upravo jesam postao i ostao katolik jer to uistinu jest tako. No, koliko je kome dano, toliko mu je i zadano. To preobilne čudesne činjenice pokazuju i najveća činjenična čudesa potvrđuju, npr. aheropite (nenaslikane slike koje su se iznenada pojavile, nadnaravnoga autora) poput Torinskog platna i Gospe Guadalupske, euharistijskih, marijanskih i drugih mnogobrojnih svetačkih čuda koje znanost što ih više istražuje, to više uviđa njihovu nadnaravnost, s pozitivnim ili oplemenjujućim evangelizacijsko-eklezijalno-egzorcističkim učincima, što znači da dolazi od Duha Svetoga, a ne prevarantskoga. Ipak, svjestan sam da ima kojekakvih vjernika i vjerovjesnika, ali ovdje govorimo o sadržaju vjere, a ne njihovim prenositeljima, kojih ima od sablažnjivih preko prosječnih do najkreposnijih ljudi u ljudskoj povijesti. U svakom slučaju, u Crkvu Kristovu idem radi Njega, a ne radi ljudi, jer ju je On ustanovio da nas upravo po njoj sakramentima okrepljuje, štiti i vodi putem pravovjerja i predanja.
Dakle, dozvolite mi da sažmem i ponovim zašto misliti katolički znači ustvari misliti logički:
– Nešto nerazumno samo od sebe nikako ne može stvoriti nešto razumno, a pogotovo ne nekog razumnog, kao što je čovjek. Zato čovjek već u sebi nosi dokaz da je stvorenje te je po najdubljoj svojoj naravi i čežnji religiozno biće, zbog čega, ako ponizno i zahvalno ne obožava Boga, obožavat će koješta. Šire gledajući, mi i možemo svijet doumljivati samo zato jer smo svijet i posebno mi u njemu plod Uma. Da nema Boga kao kreatora ni znanstvena spoznaja stvarnosti ne bi bila izvediva. Zato svekolika znanost (iako nisu svi znanstvenici, a razlozi tome su pak druge naravi) indirektno otkriva i svjedoči inteligentnu strukturu stvarnosti (Opus naturae est opus intelligentiae) koja definitivno i sve više, kako istraživanje napreduje, mnogostruko pokazuje temeljnu svrsihodnu uzročnost stvorenoga svijeta. Tu inteligibilnost je mogao „upisati“ u prirodu samo Stvoritelj.
– Našu nematerijalnu dušu dokazuje transcendentnost sebesvijesti, odgovornost savjesti i kreativnost slobode. Tu su i mnogostruke znanstveno registrirane i potvrđene refleksije boravaka nekih osoba s umom i memorijom, voljom i osjećajima izvan fizičkog tijela u trenucima kliničke smrti i sl. U vezi toga, svjedoče trijezni i prokušani mistici, od kojih su neki bili i vrsni znanstvenici, dokumentirajući pomno provjerene nadnaravne fenomene iz prve ruke, upozoravaju da je potrebno biti vrlo oprezan jer u tom duhovnom svijetu, kao i fizičkom, postoje poštena i plemenita, ali i prevarantska i pogubna bića. To je već područje s kojim se bave znanstveno i iskustveno razboriti i prokušani egzorcisti.
– Autentičnost katoličanstva osigurana je kreposnim mučeništvom očevidaca čime je najsnažnije posvjedočena i potvrđena ta provjerena i sudbonosno važna istina (jer nitko ne bi tako uložio i položio život za svjesnu, beskorisnu i pogubnu laž) o nenadmašivom raspetom i uskrslom Bogočovjeku Isusu Kristu koji je jedini pobijedio smrt i zlo te utemeljio i dao ovlaštenu petrovsku, papinsku i apostolsku, tj. biskupsku službu Crkvi da prenosi dubinu i puninu njegovog spasonosnog dara po sakramentima i nauci, čiji je izvorni kontinuitet prisutan u cijelosti samo Katoličkoj Crkvi.
Kako to da ste se zaručili pa zaredili?
Bilo je i prije i poslije mene onih koji su se prethodno tražili te prije ređenja bili ne samo u vezi, nego se i zaručili. Osobno, prije svoga definitivnog odabira životnoga usmjerenja, imao sam privremeno iskustvo redovničkog života i veza pa i zaručničke ljubavi, tako da sam postupno razabirao koji je put za mene, dok sam se tražio, gubio i nalazio… Na toj krivudavoj stazi propinjanja i posrtanja bio sam otvoren opciji braka, ali bih u duši opetovano ćutio svojevrstan bijeg od duhovnog poziva i da ću se oglušiti zovu sreće najveće. To je ukratko to. Netko svoj poziv i odaziv prepoznaje i primjenjuje prije, a netko kasnije, no možda zato i zrelije. Svi smo različiti. Nažalost, znao sam se previše emotivno zapetljati i zaslijepiti pa je otpetljavanje bilo prilično bolno za mene i druge, ali i spasonosno te u biti i posljedično blaženo. Iako se grešna i sebična narav opirala evanđeoskim savjetima, duša mi se tome najdublje i najviše radovala, te je milost u meni pobijedila tako da sam, nakon višegodišnjeg laičkog rada u pastoralu, u miru slobodan i sav sretan zaređen za đakona i svećenika. Naravno, borba za rast u pozivu ostaje do groba, ali srce nam se ispunja u premilosrdnom Srcu našega jedinog raspetoga i uskrsloga Spasitelja!
Toliki vas traže kao dušobrižnika, posebno zbog pomoći oko dobre ispovijedi?
Milosrdni Bogočovjek Isus Krist za sakrament pomirenja izričito je ovlastio službenike svoje Crkve (usp. Iv 20, 21-23) po kojoj nam daje taj čudesan i odgovoran dar s kojim se vrijedi ophoditi pažljivo i sa strahopoštovanjem prema Bogu i dušama. Iako dobri Bog sve zna o nama, ipak traži od nas ponizno i raskajano priznanje vlastitih grijeha, tako da nas oslobodi istina i to pred njegovim namjesnikom svećenikom. Crkva prosvijetljena Duhom Kristovim brižno naučava da za valjanu ispovijed je potrebno predati svu težinu vlastitih grijeha, tj. sve teške grijehe: po vrsti, broju i otežavajućim okolnostima; sa žaljenjem što su se počinili ih iskreno izreći te ih se odlučno odreći, nastojeći nadoknaditi počinjenu štetu i sablazan uz očekivani otklon od grešnih prigoda.
Prevažno je znati da premilosrdni Bog ljude u ispovijedi ne čeka s pendrekom, nego kao nježan Otac i uživa praštajući, ali upravo jer nas voli, poziva nas na spasonosno obraćenje s obzirom na to da grijeh ostavlja pogubne rane, dovodi u opasnost naše spasenje, skupljamo „materijal“ za prebolno čistilište, kaljamo dostojanstvo svoje i drugih te vrijeđamo Srce Božje koje nas neizmjerno ljubi. Grijeh se ne isplati! On je posve protiv nas. Ključno je prestati tražiti sreću u smeću, već je tražiti u Bogu svu i najveću. Nipošto se ne treba bojati ispovijedati, nego ne ispovijedati. Jer, što je tijelu kupaonica, to je duši ispovjedaonica. Na svim razinama, duhovnoj i psihofizičkoj, ispovijed ima vrlo blagotvorne učinke. To je najdivnija mjenjačnica: mi dobrome Bogu blato svoje grešnosti, a On nama zauzvrat zlato svojih milosti. Evo linka koji nekome može pripomoći: https://www.youtube.com/watch?v=O12OHjaQxVI
Što odgovoriti osobama s istospolnim sklonostima koje traže ili blagoslov za svoju intimnu vezu ili pak podršku jer žele (p)ostati bogoslovi, redovnici, redovnice…?
Blagoslivljati treba sve osobe sa svrhom da se oslobode i obnove u ljubavi i istini te okrijepe i očuvaju od zla i zablude. U tom kontekstu blagoslov ima i svojevrsni oslobađajući i ozdravljajući učinak koji nas iznutra potiče da budemo izbavljeni iz tame grijeha i pokrene nas na putu svjetlosti kreposti. Uostalom, i sam egzorcizam je blagoslovina. Naravno da ne smije, a i ne može po svojoj naravi blagoslov predstavljati podršku nemoralu. Sveto pismo nas uči da blagoslivljamo one koji nas proklinju jer od Boga dano sunce sije nad dobrima i zlima. Uostalom, samo dobrotom možemo pobijediti zlo. Ne isplati se proklinjati mrak, već paliti svjetla u ljudskim srcima. Osobe s istospolnim sklonostima su istoga dostojanstva kao i mi. Naravno da ih treba blagoslivljati s napomenom da milosrđe nije konzervans za grijeh, nego lijek za grijeh. Sv. Augustin to je pronicljivo i poticajno sročio: nemojmo zbog prezira prema grijehu i zabludi prezreti čovjeka grešnika i zabludjeloga, ali nemojmo ni zbog ljubavi prema čovjeku grešnom i zabludjelom zavoljeti grijeh i zabludu.
ISTINA U LJUBAVI I LJUBAV U ISTINI
Dopustite mi da i ovdje ponovim što sam već znao reći: Crkva kao milosrdna Majka je i ovim zadnjim dokumentom o blagoslovu jasno naglasila da je brak isključivo nerazrješiva zajednica muškarca i žene, a da su homoseksualni čini u sebi teško grešni, protive se naravnom zakonu te zbog toga ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni, što je uvijek kao jasnu i životnu istinu prenosila (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2357-2359), ali ta ista Majka Crkva također želi svakoga prigrliti i pružiti mu podršku na putu obraćenja i posvećenja. Papa Franjo se, ne bez razloga, zaista vrlo često preporuča u molitve. Pozvani smo to i činiti, ponizno i s poštovanjem ustrajno moliti da mu dobri Bog daje sve više svjetla i snage tako da može Crkvu voditi milosrdno i mudro putem svetosti i u ovom našem vremenu. Na tom tragu, nedavni poticaj na blagoslivljanje treba biti isključivo sa svrhom da dobro naraste, a zlo da nestane.
Važno je ponizno i s ljubavlju poslušati Crkvu i to onako kako naš Bog i očekuje – u duhu kontinuiteta s temeljnim i trajnim naučavanjem Njegove Crkve. Tako se odvija usklađivanje poslušnosti istinoljubivoj savjesti i crkvenim dokumentima u cjelini. U tom kontekstu temeljnog naučavanja Crkve i zdravog razuma blagoslivljaju se osobe unutar homoseksualnog ili nekog drugog neregularnog para. Radi se tek o svojevrsnoj pastoralnoj promjeni ili naglasku, kao što se nekoć postupno dopuštao crkveni sprovod samoubojicama (ne s nakanom da se odobri taj pogubni čin, nego izrazi više odgovarajuća sućut za nove prilike tame i bolesti). Tako i blagoslivljanje ljudi koji žive izopačeno i nemoralno nipošto nema i ne smije imati odobravajuću, nego oslobađajuću nakanu i učinak: da se izbave od zla i zabluda te izvedu na spasonosni put evanđelja. Uostalom, zar ne blagoslivljamo u molitvi i osobe zapletene u kriminalu, ali nipošto kriminal. Pozvani smo sve ljude ljubazno i razumno prihvatiti te potaknuti i ohrabriti na odlučno spasonosno obraćenje. Tko razmišlja liberalnije (što pak nije odgovorna i konstruktivna sloboda, nego neodgovorni i destruktivni kaos), neka zna da je uzaludno pokušavati grijehe blagosloviti. To je preteško protuslovlje ili neizvedivi oksimoron. Bog u svojoj savršenosti to nipošto ne čini niti njegov blagoslov do grijeha može doprijeti. „Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati! Što tko sije, to će i žeti!” (Gal 6,7)
NORMALNOST I MORALNOST
Što se tiče primanja i zadržavanja osoba s takvim sklonostima u odgojnim institucijama za buduće svećenike i redovnike, ponizno i pošteno se zapitajmo: zar to ne bi bilo kao da one s naravnim sklonostima prema suprotnome spolu stavite da žive u takvom domu zajedno sa suprotnim spolom? Jasno da bi to bilo neprimjereno i predstavljalo bi namjeran ulazak u bližnju grešnu prigodu. Na toj liniji se uviđa da je to ipak lakoumno i (po)grešno za onoga koji to traži, ali i onoga koji to predlaže ili dopušta. Također, valja reći da to nije pošteno ni moralno ni prema onima koji takve sklonosti nemaju, a dijele boravak i suživot s njima, jer se oni nađu u takvom ozračju i situaciji bez vlastitog uvida i volje. Uz to neki olako misle da tu nema nikakve opasnosti i da će istospolna sklonost proći. Zaista je to moguće, ali u svakodnevnom suživotu s istim spolom, prije da će je takav ambijent dodatno potencirati. Zato je mnogo bolje da su takve osobe u svijetu, a ne u bogosloviji ili samostanu, pa ako im naknadno zbilja nestane ta sklonost uz pomoć duhovnosti i stručnjaka, može se vidjeti kako dalje razborito postupiti. Nedvojbeno nadasve treba svima iskazivati poštovanje i pomoć s bezuvjetnom ljubavlju, ali ne kontraefektno i štetno.
S obzirom na sve što se događalo u novijoj crkvenoj povijesti, može se ustvrditi kako primati takve nije iskaz prave sućuti i mudrosti. Makar nije najprikladnija usporedba, tek poradi primjera potrebite pozitivne diskriminacije, možemo zamisliti sljedeće: kao što se osobe koje imaju tako težak poremećaj vida da ne vide tek “drugačije”, nego mutno i iskrivljeno, ne smije pripuštati u promet pružajući im vozačku dozvolu, upravo zato da se sačuva njihov život i život drugih u prometu, a nipošto jer ih se odbacuje, tako ni ljude s homoseksualnim sklonostima nije primjereno primati u bogoslovije i sl. Dakle, nije posrijedi nikakva hladna nehumana pristrana diskriminacija, nego, naprotiv, poticaj na oplemenjujuću suodgovornost i međusobno bogatstvo u različitosti poziva i poslanja. Upravo bi se zataškavanjem problema pokazalo manje poštovanja prema takvima nego što ga zaslužuju, jer bi se tako prema njima ponašalo kao prema maloj dječici kojoj se ne želi razbijati iluzije; samo da nas tapšaju po ramenu, a oni da se osjećaju prividno u redu.
Naš papa Franjo u kontekstu te teme naglašava kako u Crkvi ima mjesta za sve, ali nisu svi za svećenike i redovnike. Ima mnogo drugih načina služenja. Nismo svi za sve, ne samo u tome, nego u mnogočemu u životu. Blagopokojni papa Benedikt XVI. je napominjao da nitko nema sam od sebe „pravo“ biti svećenik ili redovnik, nego među onima koji se stave na raspolaganje Gospodinovoj Crkvi, ona nastoji prepoznati objektivan pravi poziv (ne tek subjektivan) i odgovarajući odaziv. U tom smislu i u svjetlu poruka sv. Ivana Pavla II. specifičan svećenički poziv traži dubinsku očinsku crtu prema vjernicima, hrabru muževnost koja sebedarno zaručnički ljubi Crkvu te zdravo bratsko zajedništvo s braćom svećenicima. Na svoj način tako redovnici i redovnice imaju radostan zadatak biti posvećeni dušom i tijelom najprisnijom ljubavlju prema Kristu i Majci Crkvi. Zato je važno biti bezazleno nevin u odlukama, ali nipošto naivan i površan. Zaključno, ljubav prema osobi uključuje ljubav prema istini i traženje onoga što je za istinsko, a ne prividno dobro osobe i zajednice. Trebamo poći jedni drugima i čuvati, ali ne od istine i dobra, nego od zabluda i zala koji perfidno, a pogubno prodiru kroz dominirajući suvremeni mentalitet.
Kao kantautor satkali ste tekst i glazbu za duhovnu pjesmu koju je namjeravao snimiti pokojni Oliver Dragojević, ali se zbog bolesti i smrti to nije ostvarilo?
Da, malo prije saznanja za kobnu bolest, primio je i prihvatio otpjevati i snimiti za humanitarne svrhe (Marijine obroke) jednu, za njega skladanu, novu duhovnu i oplemenjujuću pjesmu koja je (znakovito) oproštajnog karaktera. S obzirom na veliko mnoštvo ponuda koje su mu trajno stizale, dragocjeno je to kada on uopće odluči određenu pjesmu izvesti.
ZNAKOVITI STIHOVI
Nažalost, nedugo nakon njegovog saslušanja te demo snimke i razmatranja teksta pjesme (kojeg ovdje donosimo), nastupila je bolna dijagnoza, koja ga je spriječila. Ipak, ostalo je ono važno – otvoreno srce za nadahnutu poruku koju donosi dotična pjesma njemu, a preko njega za mnoge. I iz toga se vidi da nije imao tek sluha za glazbu, nego i za dobrotu te druge važne, iako nerijetko zapostavljene životne vrijednosti. Upravo na tom tragu, glazbeno i tekstualno, ova pjesma je bila namijenjena upravo za Olivera i njegov prepoznatljivi topao i nježan, a opet prodoran i bremenit vokal koji je poput uglazbljenog šuma valova i krika galeba, dodira bure i juga, umiljato dolazio do nutrine mnogih. Glas mu je bio kao i on, nenametljiv, a upečatljiv; u često taštoj atmosferi estrade jedan od naših najboljih izvođača ikada, a ipak prizeman i prostodušan. Lijepo je da ju je prepoznao makar je nije stigao izvesti, bar ne ovdje na ovom hodočašću od vremena do Vječnosti. Dakle, iako se pjesma zbog bolnih okolnosti nije snimila, kao da se dogodila… Evo prilažem tekst (uz par napomena za pjevanje pratećih vokala, refren i recital) koji sam za sebe govori, a glazba je ostala između nas nekoliko koji smo u tome sudjelovali… Nastala je, dakle, providonosno, još prije njegove dijagnoze. Čini se kao njegova duhovno-pjesnička (o)poruka. Bog milosrđa i nade udijelio mu vječni pokoj! Evo, prilažem tekst:
DARUJEN TI S(V)E…
Tolike godine, ovaj glas naborani,
kroz pisme, nošene notama, govori:
o životu, o ljubavi, o boli,
o zemlji, o moru, o galebu u visini…
No, ka i sve, i to prolazi, a čovik k sebi polako dolazi
i shvati srcen da smo tu svi na valovitom putovanju…
REF.
Zato s ovin stihovima mižernin, za sve dobro kličen fala,
a za mnoge grije i ča je krivo, molin oprost i opraštan drugima…
Usred varljivih blještavila svita običan san i familijaran osta;
ta na kraju niko ni sa sobon niš odnija
osim ča ponizno je dariva…
Pivan Tebi, koji tolikon čežnjon zoveš me
da (pod Križen spasa) darujen Ti se. Pivan Tebi, koji tako nježno zoveš me da (po Majci sa svetima) darujen Ti sve.
REC.: Jer samo Ti Darivatelju sveg istinski utažuješ žeđ srca ovog
u blaženom beskraju Milosrdnog Srca svog!
REF.: Evo me, Vična Jubavi,
veća si od svemira i od jubavi svih… Tebi ova duša moja nek’ pripada zauvik;
O, Bože (predobri), Tebi ova duša moja nek’ pripada zauvik!
Jesu li općenito glazba i sport više u rukama dobra ili zla?
Ne bih bio vaga, a još manje rekao da je sve od vraga. Ima oplemenjujućih i divnih umjetničkih djela i umjetnika te sportskih pothvata i sportaša, ali i onih koji to nisu. U svakom slučaju, važno je da se primljenim darovima Darovatelju uzdiže hvala i slava, a ne da se pada u egolatriju i tim istim darovima gaze i izobličuju svetinje i dostojanstvo ljubavi i života. Kad sam uvidio da mi neke „simpa pjesme“ ipak sadrže iskrivljene slike o ljubavi i životu, nisam više mogao ni htio u njima „uživati“. Tako je i sa sportom koji također cijenim (ali više kao kreativnu aktivnost, nego kao pasivnu zagledanost pred ekranima pa i tribinama) jer bavljenje sportom ima višestruke dobre učinke poput učvršćivanja volje, kondicije, vježbanja velikodušnosti i solidarnosti, oplemenjivanja reakcija, u službi zdravlja je itd. ako ne pumpa taštinu, neumjerenost, i toliko obuzme igrače i navijače da im to postane surogat za životni smisao i religiju, uz ružna nadmetanja, sramotne psovke itd. No, vjerujem u onu ljepšu stranu koju podržavam.
Pokrenuli ste Susrete (studij) smisla i sreće kao plod projekta ZAZIV – SPAS (zagrljaj znanosti i vjere Sveučilišnog pastorala u Splitu), ali i druge novine u toliko potrebnom pastoralu studenata?
Prva godina povjerene mi samostalne službe, iako je ponekada znala biti zahtjevna, bila je izrazito milosna i radosna. S blagoslovom nadređenih i suradnjom djelatnika i studenata sveučilišta uvedene su svakodnevne studentske mise s prigodnim homilijama, i to dvije, jer su dva prilično udaljena studentska doma, a nedjeljom tri (jer ih drugačije nismo mogli primiti). Ispovijeda se prije i poslije svih Misa, pa i do kasnih večernjih sati s obzirom na fakultetske i druge obveze, ali i u bilo koje vrijeme je svećenik na raspolaganju, već kada kome treba, uz mogućnost dušobrižničkog razgovora, te je uz dijeljenje sakramenata i blagoslovina ponuđena i duhovna literatura, letci, svakodnevne pobožnosti (meditacije pred Presvetim, Krunice itd.) te karitativno skupljanje za Marijine obroke. Osmišljen je taj tzv. Studij smisla i sreće (svojevrstan vjeronauk za studente, djelatnike Sveučilišta i sve istinotražitelje) u obliku tjedne duhovne obnove pod motom: SUSRETI SMISLA I SREĆE, koji su znali okupiti od 50 do 500 osoba (zavisi od teme i gostiju). U izradi je i portal „Studij smisla i sreće“. Organizirala su se mnoga hodočašća u svetišta kod nas i u svijetu. Razvija se postupno studentski zbor “Ne bojte se!” Nakon zamolbi i razgovora prihvaćena je ideja o skoroj gradnji aktualno potrebite prikladne nove studentske kapele i poduzimaju se konkretni koraci, a do tada se prilično obogatila sadržajima stara. Organizira se veliki duhovno-humanitarni koncert na Gripama (raspjevana duhovna obnova): „Split slavi, moli i voli!“
Dozvolite mi da čitateljima proslijedim plakat, gdje su prikazi nekih naših susreta koje priređujemo te temeljnih i sudbonosnih pitanja koje postupno obrađujemo. Ti susreti nas osposobljavaju da se oslobađamo zaslijepljenosti i robovanju prividnoj „ljubavi i sreći“ da bi primali i davali pravu i oslobađajuću ljubav i sreću koja od Boga dolazi i Bogu vodi! Sve to se, kako je spomenuto, odvija uz osobnu i zajedničku molitvu, razmatranja, pjesme, svjedočanstva, povremena hodočašća, duhovna i tjelesna djela milosrđa itd.
Imate li završnu poruku?
Ponavljam zdušno sebi i svima: Ponizno, hrabro i vedro idimo ne pukom kraju, već k predivnom Raju! Ovaj život uskoro će proći, a Vječnost i nama doći koja pak nikada neće proći. Nažalost, mi tako lako zaboravimo da ovdje tek privremeno boravimo. Život je divan dar, ali i zadatak; makar u obliku spasonosnog križa. Jedini raspeti i uskrsli Bogočovjek Isus Krist je tu kao Spasitelj pobijedio smrt, sotonu i grijeh te smo zato u Njegovoj Crkvi. Bog po svojoj savršenoj naravi kao apsolutna Istina i Ljubav ne može prevariti ni prevaren biti. Zato se Njemu s potpunim pouzdanjem i predanjem otvaramo da nas oslobodi i štiti, krijepi te oblikuje i vodi po molitvi putem svetosti i tako istinske sretnosti sada za-uvijek! On je taj koji nas zbilja milosrdno i beskrajno uistinu voli, a mi mu dajmo da nas (iz)vodi! Sveta Obitelji – moli za nas i za svakoga do kojega dođe ova naša mala istinoljubiva i miroljubiva poruka spasa, smisla i sreće!