Svaki svjetski jezik, pa tako i hrvatski jezik ima riječi i pojmove koji su nam od prve jasni. Ima riječi koje se stalno koriste, ali i one koje su na neki način arhaične, nisu u stalnoj uporabi pa ih dovoljno jasno ne razumijemo a koristimo ih. Riječ dostojan ili nedostojan rijetko se koristi u svakodnevnom životu naših sunarodnjaka. Ali koristi se u liturgiji, na misnim slavljima, pa kažemo „Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj….“.
ŠTO ZNAČI BITI DOSTOJAN ?
Da bismo shvatili što izgovaramo kada kažemo da nismo dostojni, ili da možda jesmo dostojni, dobro se okoristiti pojmovljem sinonima za riječ dostojan. Pa tako ima veliki bezbroj sinonima koji imaju isto značenje kao dostojan: primjeran, doličan, pristojan, primjeren, adekvatan, vrijedan, autentičan, častan, savršen, pošten, prikladan, vrijedan divljenja, najbolji mogući, pravedan, moralan, vjerodostojan, uzoran, vrijedan pažnje, krepostan, reprezentativan, smislen. Sve te riječi na neki način upotpunjuju značenje riječi dostojan.
Dva pravca moguće iskrivljene katoličke duhovnosti
Jedan pravac je dakako onaj stroži, neki bi možda rekli škrupulozan stil pristupanja Bogu i ulaska u katoličku duhovnost. Pa tako neki kažu: „Ja sam toliko grešan da bi se sa mojim ulaskom u crkvu zgrada urušila.“ A drugi pravac katoličke duhovnosti, igre moguće i stvarne krajnosti je onaj laksan stil površne duhovnosti i pristupanju vjerskim otajstvima: „Ja sam dobar, nikome nisam ništa ukrao, svakome želim dobro, nemam grijeha…dostojan sam, itd.“ To su dva svijeta krajnosti koje sam znao često preko ispovijedanja registrirati u svakodnevnom životu vjernika. Dakako da bi svoj život trebalo vezati uz jednu sredinu moguće duhovnosti između tih dviju krajnosti. Pa napraviti solidan ispit savjesti po tim sinonimima koji se vežu uz pojam dostojan.
Jesam li doista u životu častan čovjek? Čovjek kojemu se ne mogu lijepiti razne etikete.
Mogu li biti primjer dugima po tome da sam pristojan, autentičan katolik po stavovima, životu, djelovanju u svakodnevnom životu?
Jesam li vrijedan divljenja da ljudi mogu za mene reći taj je dobar, ne psuje, ne ogovara, nije spletkaroš, itd?
Što je s mojim kreposnim životom? Jesam li pošten, pravedan, iskren, strpljiv, tolerantan?
Jesam li „reprezentativan“, primjerenog života za one koji su malaksali u vjeri, kojima je potrebna čvrstina životne orijentacije i životnih izvornih katoličkih postulata?
Ako damo iskrene odgovore na ta pitanja, onda vjerujem da ćemo priznati da nismo savršeni, bezgrešni, ali niti da smo beskorisni i da nam je potreban rad na sebi, na vlastitoj osobnoj duhovnosti, jačanju moralnih vrednota i kreposnom životu. „Gospodine nisam dostojan…“ to može i treba reći svaki čovjek, laik, đakon, svećenik, biskup, papa. To su govorili sveci jer su znali da je čovjek nesavršeno biće ma kako se god trudio da bude dobar.
BITI BLIZU ILI DALEKO OD OLTARA
Dakako da si to pitanje postavljaju često stari i mladi, vjernici općenito. Postoji kod nekih ljudi neki strah od svetoga, od blizine svetih događanja, sakramenata ispovijedi i pričesti. Strah od blizine euharistijskog stola. Pa se neki, barem je tako u manjim ruralnim sredinama običaj biti što dalje od svega toga, jer sam nedostojan. A tko je uopće u potpunosti dostojan?
POBJEĐIVATI SEBE
Nema nam druge od toga da priznamo sebi da smo nedostojni Božje prisutnosti ma kako nas god netko smatrao dobrima i uzornima. U takvo stanje poniznosti, iskrene duhovnosti stavlja nas Crkva na svakom početku misnog slavlja kod pokajničkog čina prije same službe riječi. A to isto ponavlja pred obred pričesti. Sveta Pričest je hrana za slabe, ali i za one koji su jaki da postanu još jači. Zato ne treba i ne smijemo sebi na teret stavljati da smo pred Bogom potpuno loši, ali ni da smo dobri i nepotrebni promjene. „Gospodine, ja nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Samo reci riječ i ozdravit će moja duša.” Zaključno se može dodati da je Isus umro zbog naše nedostojnosti i više nemamo pravo osuđivati sebe, ma koliko grešni bili (a u srcu želimo promjenu) ako nas Isus ne osuđuje. To ljubav, to je Bog koji je iznad našeg razmišljanja.
Za portal bogjetu.com napisao vlč. Vladimir Trkmić, suradnik portala.