Na elektroničku poštu uredništva našeg portala stiglo je jedno veliko i prekrasno svjedočanstvo mame malog Gabrijela koji je svoj dom pronašao kod Gospodina. Cjelovito svjedočanstvo prenosimo u nastavku:
“Postoje trenuci u životu koji nas slome, ali i oblikuju. Ovo je naša priča o ljubavi, gubitku i vjeri (novi život). Bili smo na početku našeg zajedničkog života, puni planova, snova, djece. Vjenčali smo se 21.06.2024. god., nakon kratkog vremena planirali smo djecu, točnije 17.12.2024. god. saznajemo da sam u drugome stanju (tada sam bila trudna 6 tjedana).
Kada smo saznali da čekamo bebu, činilo se kao da je cijeli svijet stao, samo da bi srce jače kucalo za to malo biće koje još nismo upoznali. Sve je bilo u redu do 7. tjedna trudnoće. Tog dana 02.04.2025.god., točnije tog jutra nikada neću zaboraviti jer je moje srce i ranu obilježio za čitav život. Počela sam blago krvariti uz blage grčeve jajnika, ali nisam toliko pažnju obraćala jer je rana trudnoća pa je postojala mogućnost vezanje ploda za maternicu, nedugo nakon toga mene su se bolovi pojačavali. Sa suprugom smo se uputili na hitni prijem, ta hladna ustanova i hladna zima, hladni pogled doktora na pregledu gdje on to samo tek tako lako o tome priča kao da je ,, dobar dan“ ja sam samo zadnju rečenicu čula gdje govori: ,,Vašoj bebi je stalo srce“, na kojoj sam odgovorila pod šokom: „otvori mi bolovanje.“
Izašla sam iz ordinacije na kojoj je uslijedila tišina nakon toga bila je teža od bilo koje riječi. Nismo znali što reći jedno drugom, pogledom smo sve rekli i u zagrljaju sa bolom krenuli našoj kući…U tim trenucima naučili smo da ljubav nije samo radost i planiranje budućnosti, nego držanje za ruku kada se sve ruši. Naučili smo biti jedno drugome oslonac i kad nemamo snage i najvažnije da naša priča tu ne završava.
Dani i sati su prolazili jedan za drugim, činilo mi se kao da je dio mene zauvijek nastao. Tuga praznina i patnja bez odgovora preplavili su moje srce. Dani su bili teški a noći još teže. Nosila sam bol koju je je bilo teško objasniti drugima. U tim trenucima, kada sam bila na dnu okrenula sam se vjeri. Istraživala sam i tražila po internetu i raznim stranicama o gubitku djeteta (spontani). Jednog dana naišla sam na googl-u svećenika Pater Marko Glogović (svećenik koji je zaređen baš za djecu, za nerođene, osnivač Udruge Betlehem u Karlovcu).
Naišla na krunicu „Djeca rođena za nebo“, našla sa njegom e – mail, ispričala ukratko svoju priču. Nakon toga dobivam od njega e – mail da za par dana stiže u Međugorje pa da se nad mene pomoli. Prošlo je par dana nije se od gužve stigao javiti, a ja sam od toga svega i zaboravila na to. Bila je nedjelja, a ja sam imala neki osjećaj i želju da idem u Međugorje na sv. Misu. I nakon par dana stiže mi e – mail od Marka: „ Nisam se stigao javiti bio sam u gužvi, ali sam se na Brdu ukazanja za tebe i bebu pomolio i prikazao na sv. Misi, samo hrabro.“ Kako Gospodin djeluje samo mu se mi trebamo prepustiti da nas vodi….
Prolazili su dani ali opet je bio nemir u moj duši i ta silna želja za dijete koje smo mi pokušavali ali i dalje se nije desilo i ostvarilo, to me je jako još više ranjavalo, noći su postajale noćna mora od plača i misli na to. Međutim opet sam se pateru Marku Glogoviću javila sa pitanjem: „ Dali je je grijeh moliti za dijete?“ na što je on odgovorio: „Bog od nas traži da se moli i da trebamo moliti“. Onda sam ja istraživala njegove knjige koje su mi jako pomogle (33 dana molitve sa sv. Faustinom – za djecu, jako lijepa molitva i krunica koja se moli Božanskom srcu Isusovom za djecu, za potomstvo, zatim knjiga PRO-LAJ(F)KAM! – tu ćete naći sve odgovore za bračne partnere željni djece,… Naišla sam i na FB stranicama
Pravo na život (možete pratiti 40 dana incijative (u vašem gradu) bude križnih puteva za nerođene i bdijenje molitve za nerođene ispred bplnice, zatim Katolička svjedočanstva – tu se možete upisati krunica za potomstvo koja se moli svake nedjelje u 19:00 h na nakanu Sv. Maravillas od Isusa, ja sam od njih kupila knjigu i dobila relikviju sv. Maravillas.Nadodat ću i da samo se moli i postili sv. Josipu, majci Božjoj plaćali mise i išli na zavjet u Međugorje (pješke), Krunicu Božanskog milosrđa, trenutno se sada molimo sv. Maravillas od Isusa i vjerujemo da će nam Gospodin uslišiti nakon silnih dana i godina borbe, pokušaja, molitve i vjere. Jer kako piše u trodnevnici sv. Josipa koja svjedoči sv. Terezija: „ Svaka milost koja se moli od sv. Josipa, bit će sigurno dobivena .“ i kako u knjizi sv. Marsvillas „Ako mu ti dopustiš“ piše citat koji me dirnuo i tek onda shvatiš poantu vjere:
„Ako mu ti dopustiš! Sveta Terezija od Isusa ponavljala je svakog trenutka svojim kćerima: pustimo se kćeri u ruke Božje.“
Sveti Ivan od križa pisao je: „U ovoj je stvari Bog onaj koji treba voditi za ruku tamo gdje duša ne može ići.“
Ako mu ti dopustiš. Kada bi smo znali slušati, svatko bi od nas mogao čuti na dnu srca ove riječi: „ Ako mu ti dopustiš, kako će to dobro učiniti On.!.
BOG ŽELLI NAPRAVITI VELIKE STVARI S TOBOM I UČINIT ĆE IH AKO M DOPUSTIŠ.
Kroz molitvu sam polako pronalazila mir. Ne odmah, ne preko noći, ali korak po korak. Shvatila sam da nisam sama, da moja bol nije nevidljiva i da postoji netko tko nosi moj teret zajedno sa mnom. Vjera mi nije oduzela tugu, ali mi je dala snagu da je nosim. Dala mi je nadu da da moj gubitak ima smisao koji možda sada ne razumijem, ali će se jednog dana otkriti. Naučila me da prihvatim, da otpustim i da vjerujem.
Danas moja duša nije bez boli, ali je mirnija. U toj tišini i predanju pronašla sam spokoj koji prije nisam poznavala. Naučila sam da i kroz najveću tamu može zasjati svjetlo ako mu dopustimo da uđe. „Što Bog želi, kako Bog želi, kad Bog želi.“ ♥
Ženo, majko, ti, koja ovo čitaš želim da znaš da nisi sama Bog vidi tvoju bol i skuplja tvoje suze i priprema te za nešto veće. Ne odustaj, kao što ni ja ne odustajem od onoga dana do danas, Bog ima svoj put i svoje vrijeme. Ono što je slomljeno On može pretvoriti u blagoslov. Ti si mama i tvoja priča nije završena! Samo hrabro.”
U potpisu: Marina, mama anđela Gabrijela na nebu. ♥
bogjetu.com