“Nadao sam se dobiti barem dvije Nobelove nagrade, ali Bog je imao savršeniji plan”
Uvijek sam bio ambiciozan. Kad mi je škola bila idol, sjećam se da sam se potajno nadao dobiti barem dvije Nobelove nagrade, samo jedna nagrada bila bi mi meh. Bio sam nadobudno dijete tako da su me roditelji poticali uvijek da se ispisujem s aktivnosti i da se odmaram.
Godine ipak čovjeka nauče da od svjetskih časti nemaš ništa osim tjeskobe, oholosti i zavisti i da je bolje biti sretan, nego biti uspješan.
Često sam osjećao pritisak kad bih čuo riječi: kome je više dano, više će se od njega tražiti. Osjećao sam to kao uteg na prsima. Često sam se pitao kako ću umnožiti talente koje mi je Bog dao. Bojao sam se ući u samostan misleći da ću tako zakopati talente koji su mi dani.
Ali zaboravio sam jednu važnu stvar: da je Bog glavni lik u mome životu. On je onaj koji daje da sjeme uzraste stostruko. Moj je posao posijati sjeme, dopustiti Bogu da mi govori, da djeluje u meni i kroz mene, a Njegov je posao da svojom milošću daje sjemenu da uzraste kako On smatra da je najbolje.
Shvatio sam da dobiti dvije Nobelove nije umnažanje talenata kako je Bog to htio od mene. Shvatio sam da pozornica i centar pažnje nisu ono što Bog želi od nekoga tko je introvertiran kao ja.
Shvatio sam da mi je dao narav i temperamente i darove da ih koristim kako je On zamislio, a ne kako ja mislim da bi bilo najbolje, u nekom teoretskom smislu. Shvatio sam da nešto može biti objektivno najbolje, ali da to ne mora, i često nije, najbolje za mene.
Shvatio sam da je moja duboka čežnja nestati u Bogu, utopiti se u Njegovoj milosti, da nestanem i ja i moje želje.
I dalje sam ambiciozan. I dalje želim velike stvari, ali onako kako i kada to Bog želi. Jer ambicija znači težiti onomu najboljemu, najvećemu, savršenomu. A apsolut svega toga je Bog. Bog kojemu težim postati sličniji.