Ne boj se suočiti s onim što te plaši
Ono što danas staviš pod tepih, neće nestati, dočekat će te sutra. Ne boj se suočiti i sa stvarima na koje nisi baš ponosan, koje te straše, izazivaju, bole, za koje znate samo ti i Bog.
Često gasimo svjetlo jer “čudovište” nestaje u mraku, često se pokrijemo dekom po glavi jer se čini kao da strah tada nestaje, skrivamo se od onog što nas plaši, nemamo hrabrosti pogledati tome u oči i suočiti se s tim. Ah, da, to rade djeca.
Da, djeca gase svjetlo i pokrivaju se dekom po glavi pred onim čega se boje, bježe pod krevet, ali gotovo isto činimo i mi stariji samo na neki drugi način. Naša “deka kojom se pokrivamo”, “ugašeno svjetlo”, “krevet pod koji bježimo” zapravo može biti neka ovisnost, agresivnost, povučenost, lijenost, životarenje, površan život, prihvaćena prosječnost, mlitavost, grijeh…
Lakše nam je tako, bojimo se suočiti sa svojim strahovima i problemima, bojimo se suočiti sa istinskim neobraćenim sobom, bojimo se suočiti s drugima, bojimo se suočiti sa demonima koji razaraju nas, našu obitelj, našu priliku za spasenje…
I zato izabiremo poput djece pokriti se dekom, pobjeći pod krevet, životariti, izabiremo biti zarobljeni i slomljeni, prestrašeni i pobijeđeni od Zloga. Znaš zašto? Zato što zaboravljamo da nismo sami. Zato što zaboravljamo da nismo nemoćni. Zašto što zaboravljamo da je s nama i uz nas sam Bog, poput tate koji stoji uz svoje malo plašljivo i prestrašeno dijete.
Dragi moj prijatelju, brate i sestro, uredu je ako se bojiš nečega, to je znak koliko smo maleni – poput djece plašljivi, ali nije uredu prihvatiti svoje strahove, dopustiti da nas ti strahovi pobijede i zarobe, nije uredu ostati živjeti u mraku, ostati pokriven dekom u nekom lažnom osjećaju sigurnosti i mira.
Strahovi i problemi ne nestaju kad bježimo od njih, kad se pokrivamo dekom po glavi, kad stavljamo stvari pod tepih.
Zato, zajedno s Bogom za ruku, kao sa svojim tatom, suoči se s onim što te plaši. Čuj kako ti On govori: “Ne boj se, ja sam s tobom, nemaš se čega bojati, uz tebe sam, ajde!”
Zajedno s Isusom suoči se s tim. Dopusti Isusu da djeluje i tu, da ti svojim Duhom donese slobodu i svjetlo.
Vidi kako su često “čudovišta” koja te plaše samo zamišljene iracionalne spodobe i gluposti koje si sam zamislio previše razmišljajući, a zapravo uopće ne postoje i nisu realna kao ni taj strah.
No, isto tako vidi kako ni ona stvarna “čudovišta” koja te plaše nisu tako moćna kad se sjetiš da imaš Boga na svojoj strani, Boga koji te štiti i podupire.
To je jedan od vidova duhovnog rasta i koraka važnih za sazrijevanje: moći se suočiti sa svojim manama i problemima, suočiti se sa poteškoćama, suočiti se sa pitanjima i mislima koje te uznemiruju i progone, sa svim onim što te plaši i od čega bježiš.
Božja riječ je poput škara s kojima možeš izrezati svu tu spetljanu mrežu svojih strahova koja te drži zarobljenim. Ne boj se suočiti se s onim što te plaši. Pogledaj tome u oči. Stavi naočale s dioptrijom vjere i vidi kako se nemaš čega bojati.
Odrastimo, ne budimo djetinjasti. Isus hoće da budemo poput djece ali ne i djetinjasti, nego hrabri, a hrabar čovjek – junak, nije onaj koji se ničeg ne boji nego onaj koji se suočava s onim čega se boji i tako ne dopušta da ga taj njegov strah koči, pa bilo koje vrste taj strah bio.
Ljepotu života moći ćeš iskusiti tek tada, kad se usudiš zakoračiti u život na koji te Isus poziva. Život je lijep, samo što to ne vidiš jer si se pokrio dekom po glavi, jer si pobjegao pod krevet, ugasio svjetlo, uzmaknuo, predao se, samo što ga se možda bojiš živjeti.
Zato Bog tako često govori “Ne boj se”, zato jer zna da ti je strah moguće glavni neprijatelj, odnosno glavna taktika tvoga nprijatelja – sotone. Rekao bi jedan svetac: zlo gore i od samoga zla.