Ne zaboravimo se obraćati svakoga dana

Toliko nas često Sveto Pismo opominje na potrebu obraćenja, a vjerujem da svi jako dobro znamo da to nije nešto jednokratno, već da nam je potrebno obraćenje svakog dana i svakog trenutka, da nam je potrebno neprestano okretanje onom izvoru života dok On ne postane jedino istinsko središte moga života. 

Posebno u onim trenutcima u životu kad nam je teško ili kad nam se ne da dalje, kad mislimo da su nam križevi preteški ili onda kad su teški samo zato što nisu onakvi kakve bismo htjeli. Lako je biti obraćen onda kad nam Bog šalje milosti i posipa cvjetiće po putu, obraćat se trebamo onda kad nam se svaka druga opcija čini privlačnijom od Boga, kad smo umorni i kad bismo tako rado htjeli plivati nizvodno, kao crkotine. Tad je vrijeme za odluku i za novo obraćenje, za otvaranje Božjem milosnom djelovanju.

Obraćenje nužno podrazumijeva odricanje i prihvaćanje križa. Obraćenje nužno podrazumijeva odgovor na poziv da činimo dobro i da strpljivo podnosimo sve što nam svijet želi servirati. Na to sam pozvan i ja i svatko od vas, na rad bez traženja plaće od ljudi, na rad uz svijest da je Bog moja jedina publika, da je važno da sve činim tako da mi savjest bude čista, da se Bog tome veseli, i da potom strpljivo podnosim sve što mi svijet može dati.

Nismo pozvani na život ugodnosti, nismo pozvani na odmaranje i dangubljenje. Pozvani smo na svetost, pozvani smo na izgaranje za Krista, za nasljedovanje primjera kojega nam je: nije naše osuđivati, nije naše uzvraćati uvredu za uvredu. Naše je trpjeti kao pravednici i sud prepustiti Sucu pravednome. Jer nismo Bog, ne znamo namisli srca čovječjega, ne znamo okolnosti, ne znamo uzroke, trebamo zato samo pustiti Bogu da bude Bog. Tražimo samo Njegovu pravdu i živimo poziv na koji nas Bog poziva.

Odgovaranje na poziv koji mi je upućen redovito ima svoje uspone i padove i onda još padova i potonuća i kriza, ali uvijek i smiraja i novih sjajnih zora.

Često mi u trenutcima kad mi je teško živjeti svoj poziv pomogne misao sv. Bernarda koji bi zastao i upitao se: Bernarde, zašto si ovdje? I dao bi si vremena da si odgovori na to pitanje. 

Moj se odgovor često znao razlikovati, ali bi me uvijek vratio u centar iz kojeg sam se izgubio. 

I tebe pitam isto pitanje: zašto si ovdje danas? Koji je tvoj centar iz kojega si se iščašio? Koga si kao kršćanin došao vidjeti? Jesi li kršćanin samo da tebi bude dobro?

Dolaziš li Bogu samo s bezbroj malih molitava prošnje, jesi li došao tražiti samo sreću, blagoslov, ozdravljenje? Ili si kršćanin da bi bio Kristov, jesi li kršćanin da bi mogao umrijeti za Njega, da bi mogao strpljivo podnositi patnje kao što ih je Krist podnosio? Jesi li kršćanin da bi se mogao suobličiti Kristu?

Nikad ne zaboravi da nitko nikad nije rekao da je biti kršćanin lako. Sigurno je da se isplati, sigurno je da nas čekaju blagoslovi na našem putu, ali vršenje Božje volje mora biti uvijek u središtu svega što činimo.

Nismo kao kršćani pozvani samo na ubiranje plodova, već smo pozvani na rad za Gospodina, na krvavi rad za Gospodina. Pozvani smo biti Božje ruke u ovome svijetu, jer nema drugih ruku osim naših. Pozvani smo pomagati Kristu dobrome pastiru i onda kad ovčinjaku prijeti opasnost, i kad nas sve zvijeri ovoga svijeta žele rastrgati, i onda kad nije lako biti vjernik, ni na radnom mjestu, ni u obitelji. Pozvani smo biti kršćani i onda kad nije lako moliti, a tako često nije lako moliti ako molimo kako treba i onda kad se bojimo moliti za druge jer nas tuđi problemi preplavljuju.

Nikad ne zaboravite da smo pozvani biti tu jedni za druge, da smo pozvani nositi bremena jedni drugih, da smo pozvani ljubiti i izgarati ne bojeći se pepela koji će nastati.

Ne zaboravite da je naša molitva i aktivni pastoral, ne zaboravite da smo svi i Marta i Marija. Nikad ne zaboravite da nismo katolici samo zbog sebe, već zbog cjelokupnog tijela Kristova. 

I ne zaboravite se obraćati svakoga dana, svaki se dan suobličujte sve više Kristu, i Bog će nastaviti privlačiti ljude sebi po vama.

– za portal “Bog je tu”: otac Jakov od Križa