Nedjelja Dobrog pastira – svjetski dan molitve za duhovna zvanja

U naše vrijeme je teško čovjeku naših dana predočiti sliku i značenje uloge pastira. Jer živimo u sasvim drugim okolnostima nego li su živjeli prvi kršćani. Malo je onih danas koji si mogu dočarati semitski svijet, Isusovo vrijeme u kojem su pastiri bili svakodnevna realnost.

Prva Crkva je koristila pojmovlje i znakovlje svog vremena kako bi dočarala Isusovu ulogu u odnosu na crkveni život i ulogu crkvenih starješina prema vjernicima: pastoralnu ulogu biskupa, prezbitera i đakona. Zato da bismo shvatili ono vrijeme, prve početke kršćanstva, važno se vratiti kako to bibličari znaju reći na izvore, na prvotne kršćanske zajednice. Iz tog za nas povijesno dalekog vidika shvatljivo je poslanje svih crkvenih službenika i službi u naše doba.

Prve slike dobrog pastira

Tražeći preko crkvene umjetnosti prvotnu sliku, ili slike Dobrog pastira, moramo otići na same početke kršćanstva, u katakombe. A katakombe su prvotni naziv za lokalitet sa starokršćanskim grobljem kraj današnje crkve sv. Sebastijana u Rimu. Katakombe su podzemno groblje, često velikih razmjera.

One su ponajprije služile kao mjesto za obavljanje raznih pobožnosti, misnih slavlja prvih kršćana, te čuvanje relikvija mučenika. Tako je malo pomalo, s vremenom stvoren izgrađeni sustav podzemnih hodnika, izgrađenih u nekoliko katova s proširenjima koje zovu kubikule i kripte.

Grobovi u katakombama imaju različite oblike: niša u zidu sa sarkofagom; četvrtasta niša zatvorena vertikalnom pločom. Redovito su ti grobovi bili s natpisom mučenika, pokojnika, a često i oslikani starokršćanskim simbolima: riba, Kristov monogram, dobri pastir, golubica. U početku je to bilo u jednostavnim kompozicijama, a poslije su nastali brojni ciklusi pučkih ekspresivnih slika prema Starom i Novom zavjetu. Tako u katakombama postoje slike: (Mojsije; Lazarovo uskrsnuće; Krist među apostolima; Majka Božja s djetetom), te scene iz svakodnevnog života vjernika i portreti pokojnika. Katakombe su nakon slobode vjeroispovijedanja vjere u Isusa Krista napuštene i gotovo zaboravljene od VIII–XVI. st., a sustavno se istražuju tek od XIX. st.

Rani kršćani su u svojem nastojanju kako približiti Krista kroz umjetnost najprije odabirali prikazati Isusa kao Dobrog Pastira. Djela ranokršćanske umjetnosti otkrivene u katakombama u Rimu prikazuju Isusa kako nosi janje preko ramena. U vrijeme kada je bilo zabranjeno stvarati eksplicitno kršćansku umjetnost, kršćani su se „snašli“ i oslikali katakombe u kojima su se skrivali tijekom bogoslužja od progonitelja.

Njihova umjetnost koju su za sobom ostavili služi nam kao prozor u njihovu osobnu i zajedničku vjeru. Tako je na zidovima katakombi Sv. Kalista u trećem stoljeću oslikan Isus koji nosi janje preko svojih ramena.

Otprilike u isto vrijeme, ili možda stoljeće kasnije, rani kršćani ostavili su još jedan crtež Krista Dobrog Pastira u Priscilinim katakombama, također u Rimu. Ondje je Isus oslikan s janjetom na ramenima i s dvjema ovcama sa strane koje predstavljaju njegovo stado. U Domicilinim katakombama nalazi se, vjerojatno, najstariji prikaz Dobroga Pastira koji datira iz drugog stoljeća.

Naziv pastir

Naziv „pastir“ je od samih je početaka korišten u kršćanstvu kako bi se njime označilo Isusa koji je viđen kao Dobri pastir prema evanđelju po Ivanu 10 poglavlje. Kasnije je ovaj naslov prihvaćen za biskupe i njihove pomoćnike – prezbitere. U tradiciji reformacije, protestantizma, zadržao se taj latinski naziv (pastor) kao prevladavajući kada se želi označiti vjerskog službenika u nekoj kršćanskoj zajednici, a njegova je uloga predvođenje službe Božje i propovijedanje.

Ivan Mažuranić – o pastiru ispunjenom duhovnim vrlinama

Naš Ivan Mažuranić je kod Hrvata najpoznatiji po autorstvu spjeva Smrt Smail-age Čengića. Mnoge su generacije bivših srednjoškolaca svojevremeno znale napamet recitirati Mažuranićev spjev Smrt Smail-age U svome djelu Smrt Smail-age Čengića Ivan Mažuranić je opjevao u poglavlju Četa obred pričešćivanja Crnogoraca pred borbu protiv Turaka. U tom spjevu Mažuranić piše o liku jednostavnog pastira – svećenika

1) Pustimo Mažuranića da se sâm raspjeva. Najprije predstavlja novoga pastira koga…

„ne resi ga ni srebro ni zlato,

nego kriepost i mantija crna.

Ne prate ga sjajni pratioci

uz fenjere i dupliere sjajne,

ni ponosnieh zvona sa zvonikâ,

već ga prati sa zapada sunce

i zvon smjeran ovna iz planine.

2) Umjesto čvrstog, zidanoga ili drvenoga hrama

crkva mu je divno podnebesje,

oltar častni brdo i dolina,

tamjan miris, što se k nebu diže

iz cvijeta i iz biela svieta

i iz krvi za krst prolivene.

3) Crkvenu propovjedaonicu zamjenjuje studen kamen na koji je dobar starac kročio kad se četi bliže prikučio, pa okupio hrabre vitezove nazvavši:

Četi Božju pomoć, počeo besjediti:

Djeco moja hrabri zatočnici,

vas je ova zemlja porodila,

kršovita, ali vama zlatna.

Djedi vaši rodiše se tudier,

otci vaši rodiše se tudier

i vi isti rodiste se tudier:

za vas ljepše u svijetu neima.

4) Zatim svećenik podsjeća pripadnike čete na žrtve što su ih njihovi prethodnici podnijeli da očuvaju svoj komad zemlje, svoj dom i svoju vjeru:

M. Moguš: Pričest u Smail-agi Senj. zb. 41, 271-276 (2014.) 274

Djedi vaši za nj lievahu krvcu,

otci vaši za nj lievahu krvcu,

za nj vi isti krvcu prolievate:

za vas draže u svijetu neima.

Oro (=orao) gniezdo vrh timora vije,

jer slobode u ravnici nije.

5) Ohrabrivši pripadnike skupljene čete, propovjednik ih priprema na završni boj:

Za krst častni spravni ste mrijeti,

za nj se i sad mrijet podigoste,

srčbe božje hrabri osvetnici.

Al tko Bogu vierno služit grede,

čistiem srcem služiti mu valja,

čistom dušom vršit onom treba,

koji vrši, Bog što sudi s neba.

6) Kako u svakome životu ima uspona i padova, razumije se da je u burnom životu Crnogoraca moglo biti i bilo je propusta:

Il vas tkogod uvriedio brata,

il nejaku dragi protivniku

život dignuv ogriešio dušu,

il dô vjeru, a krenu njome,

il gladnu uzkratio hranu,

il ranjenu ne zavio ranu.

7) Sve su to grijesi, sve su djela prilika kojih se možemo riješiti ako se iskreno pokajemo, jer bez kajanja neima oprostnika. Zato starac-svećenik gotovo vapije ponavljajući kajite se, kajite se, kajite se!

I nastavlja:

Kajite se, dok imade dana,

dok je doba, djeco, kajite se.

Kajite se, dok nije pozvana

duša k onom, koji nebom trese.

Kajite se, jer zemaljskog stana

tiek izmiče bjeguć, kajite se.

Kajite se, jerbo zora rana

nać će mnogog kud za vazda gre se.

Kajite se …“

Slika i identitet današnjih pastira

Slika i identitet današnjih pastira: biskupa, svećenika, đakona i običnih ljudi može se promatrati kroz sliku zauzetog pastira za svoje stado. Prvotno se svi trebamo ugledati u ulogu Isusa Dobrog Pastira. A potom svatko u svojoj službi, bio klerik ili obiteljski čovjek – laik. On ima zadatak čuvati, jačati, njegovati osobnu vjeru i vjeru onih koji su mu povjereni. U našem slučaju nije nužno kao u Mažuranićevo vrijeme „krvcu“ prolijevati i tako vjeru sačuvati. Ali je nužno brinuti o čistoći katoličke vjere. Biskup, prezbiter, đakon, i običan laik, otac ili majka obitelji moraju voditi brigu da se katolička vjera prenosi s koljena na koljeno. Ne nekom silom, nego osobnim svjedočanstvom. Duhovnim pastirima našeg doba potrebne su crkve, veličanstvena crkvena zdanja. Ali od svega toga važnija je živa Crkva. Vjernici koji žive po načelima Katoličke crkve. Onako kako je Ivan Mažuranić uskliknuo:

„Crkva mu je divno podnebesje,

oltar častni brdo i dolina,

tamjan miris, što se k nebu diže

iz cvijeta i iz biela svieta

i iz krvi za krst prolivene.“

Kriza pastirskog identiteta u Katoličkoj crkvi u Hrvata

U naše vrijeme se puno govori o krizi duhovnih zvanja koja je zahvatila hrvatski narod. O nedostatku svećeničkih i redovničkih zvanja. Netko je napisao da je najveća od svih kriza, kriza kršćanskog identiteta. Što znači da je još uvijek malo izvorno i duhovno prožetih klerika i laika. Da smo premalo autentični Isusovi nasljedovatelji. Zašto? Jer smo zahvaćeni materijalizmom, potrošačkim mentalitetom. Bog i duhovnost, molitva i praktična vjera nisu očiti u našem ponašanju. Vremenu u kojem živimo potrebni su biskupi, svećenici, đakoni, laici čvrstog i postojanog katoličkog značaja. Neumorni „borci“ za ljudska prava, za protivljenje kulturi smrti, rušenju biblijske slike o čovjeku i obitelji. Pokraj nas i oko nas je jaki liberalni pokret u svijetu koji želi narušiti rodnom ideologijom sliku o čovjeku, obitelji. Koji ne poznaje samo muško i žensko, koji ima nakanu umanjiti ulogu majčinstva, smisla života u svakodnevnom trpljenju, smisao zauzimanja za opće dobro. Zato bi s pravom ozbiljno trebalo shvatiti molitvu za duhovna zvanja. Ali isto tako stvarati ozračje u obiteljima i župama gdje će mladi otkrivati smisao duhovnosti i služenja drugima. Pogotovo u svećeničkom i redovničkom zvanju. Sjetimo se samo nekih velikana duha i katoličke duhovnosti: sv. L.B. Mandića, bl. Ivana Merza, bl. Kardinala Alojzija Stepinca, i drugih svetih svećenika, biskupa i laika koji su hrabro služili Bogu i povjerenim im vjernicima..

Molitva za duhovna zvanja

Gospodine, Isuse Kriste, ti si rekao: «Žetva je velika, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju.» Pogledaj potrebe naše Katoličke crkve i Crkve u Hrvata i daruj joj dovoljan broj svetih svećenika, redovnika i redovnica, koji će vjerno i požrtvovno služiti tvome narodu i izvršiti tvoje poslanje. Pohodi naše obitelji da budu zajednice ljubavi u kojima roditelji s radošću primaju djecu i pomažu da ona odrastaju u prijateljstvu s Bogom te postanu ljudi poslušni nadahnućima Duha Svetoga. Ohrabri mlade da vjeruju ljubavi i spoznaju veličinu života stavljenog u službu drugima po svećeničkom i redovničkom zvanju, te mnoge privedu k tebi, jedinom Putu, Istini i Životu. Ti si, Gospodine, naša nada, u tebe se uzdamo! Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

– za portal Bog je tu napisao vlč. Vladimir Trkmić