Odi svom Ocu i On će te vratiti na prave staze života
Ulica Života-vidiš ju pred sobom, poznat ti je njen put, utaban donekle tvojim predcima, vijugav i dug. Ideš njime ne znajući koju krivinu nosi, gdje će doći do naglog skretanja puta, do uzbrdica i padova.
Ulica Života svakome je dana da po njoj ide putem koji želi, a puteva je mnogo. Prva staza puta nije tako teška, djetinjstvo je to, većini ljudi lijepa uspomena. Uz neke iznimke koje su prošle teži dio već od samoga početka, većina nas je tom stazom krenula bezbrižno, lako. Kada se sjetim tog dijela života shvatim da smo svi stvoreni tako jednostavno, tako čisto. Koliko sam puta kao mala nešto pogriješila, krivo rekla, napravila i tako je lako bilo reći: „Oprosti“ , popraviti zlo učinjeno bližnjem i krenuti dalje ne osvrćući se na to.
Nije bilo tog problema koji bi bio nerješiv niti sam od ičega pravila veliku dramu. Sve je bilo jednostavno, jer to sam bila ja. Jednostavno malo dijete, slobodno i ne navezano, ne upoznata sa svim mogućim zlim ishodima, hodila sam zemljom lagana kao perce. Pa ona česta poskakivanja koje smo svi radili kao mala djeca itekako imaju sada smisla, jer kao odrasla ne sjećam se kada sam zbog nečega poskočila od sreće. Sada zarobljena mnogim strahovima, brigama, možebitnim posljedicama i mogućim problemima, primjećujem da se moja sloboda izgubila.
Pitam se iskreno kada se to dogodilo jer još se tako živo sjećam svojih maštanja na ljuljačkama u parku, svojih dječjih zamišljanja o ljepoti budućega života koji je preda mnom. Kada se sve to rasplinulo, ustvari kada je težina ulice života došla na moja leđa? Onda se sjetim, pa išla si samo jednim putem, putem Istine. Kao mala nisam za drugi put znala, redovita nedjeljna sv. Misa, moljenje krunice u obitelji, ispovijed.. sve je to bio utabani Put na kojem dok sam bila sve je bilo jednostavno.
No onda , kako to obično biva kada spoznaja da u Ulici Života postoje i drugi putevi, najprije pomalo počinjem osjećati terete svoga krivoga puta. Skrećem prvi puta u krivome smjeru i s vremenom ipak kroz ispovijed uspijevam pronaći put ka nazad. No vrata toga puta ostavljam otvorena i na svojoj Ulici Života ta vrata grijeha ponovno se nude, pomalo odškrinuta kao da me vuku, znatiželjno da provirim ima li što dalje od onoga puta gdje sam već jednom pošla pa se vratila. Puta za propast. Sve u meni viče da ne odem tim putem, ali nešto me toliko silno privlači i ponovno otvaram vrata grijehu.
Skrenuvši sa pravoga ovaj put lutam dublje krivim ulicama koje najednom postaju sve blještavije, ljepše, sve zanimljivije i primamljivije. Otvaram širom vrata ka jednoj takvoj širokoj ulici i ostajem jako dugo u njoj. U početku se čini zanimljiva no njezina skretanja postaju jako čudna, iz jedne ulice u drugu a svaku ulicu koju prijeđem osjećam sve više kako me tama prati. Ulice najednom nisu više tako lijepe ni blještave, postaju strašne, mračne, sve uže i sve me više njihovi zidovi pritišću. Osjećam da ću puknuti ako nastavim dalje te se poželim vratiti nazad na onaj stari, dobri, poznati Put u kojem sam bila tako sretna i laka. Okrećem se nazad ne bih li pronašla izlaz iz ulica koje me zarobljavaju sve više, no vrata nigdje ne nalazim. Panično grabim iz jedne ulice u drugu, primjećujem da su one ulice koje su mi se činile blještave i lijepe sada pune grobova i truleži. Pitam se što se to događa, hoću li ikada moći pronaći izlaz iz ovoga zla.
Potpuno slomljena nakon mnogih traganja za izlazom pomišljam da ga niti nema, osuđena sam na ovu propast i Ulica Života više nema smisla, u tom preteškom crnilu jedna po jedna nadolaze riječi: ; „Nisi zaslužila ništa bolje, svima bi bilo bolje da te nema, ti si samo teret, tvoj život nema smisao..“ Riječ po riječ, misao po misao i moja duša tone sve dublje i dublje u ponor. Uvjerena da iz toga pakla ne mogu izaći van hvatam se za zemaljske utjehe ne bi li barem na kratko osjetila nalet emocija, ne bili me barem na sekundu napustile zloslutne misli o bezvrijednosti mojega življenja.
Tonući u san, duboko u mojoj podsvijesti, padam u crnilo kojemu nema početka niti kraja, osjećam da je vječnost tame i hladnoće preda mnom. Iz dubine srca tada uzvikne ona mala duša u meni koja se još uvijek nije predala, onaj Duh koji mi je udahnut u sakramentu Krštenja, koji se od onda bori za mene. Uzvikne glasno kroz san: „Isuse, pomozi mi“ .
U tom trenu nestaje sna, budim se i shvaćam što mi se upravo u snu prikazalo. Shvaćam da Ulica moga života nije nestala, te da se moram vratiti na Put koji jedini ima smisla, Put ka mome Spasitelju, Put ka Onome koji traži svoju izgubljenu ovčicu i pronalazi ju u raljama vuka, koji ju čupa iz ralja i odvodi na sigurno. Vječno zahvalna na Milosrdnom Ocu koji je poslao svoga Sina da me vrati na Ulicu Života i vodi kroz vijugave staze, sada na tom Putu pronalazim predivno cvijeće, svakodnevno novih boja i mirisa.
Pitam se kako ih prije nisam primjećivala, kako to da nisam spoznala koja je ljepota oko mene na tom Putu i kako to da mi je taj Put ikada bio dosadan. Sada kada sam upoznala Živu Ljubav koja me Putem vodi niti jedan tren moje Ulice Života nije slučajan, niti jedan posao ni susret nije beznačajan. Svaka pa i najmanja sitnica u danu govori mi o mome Stvoritelju i puzlu po puzlu stvara prekrasnu sliku zvanu ŽIVOT.
Želim ti dragi čitatelju da nikada ne skreneš sa Puta Ulice Života, da ne otvaraš vrata koja se usputno nude vodeći te na kriva mjesta, ne otvaraj ih, ne odškrinjuj. Ako se kojim slučajem i slomiš pa kreneš otvoriti, znaš koji je put ka nazad, odi svome Ocu u ispovjedi mu predaj sve i On ćete vratiti na Ulicu Života.
Ostani tamo i ne predaji se, do kraja puta Ulice Života. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti I tvoje potomstvo.