Ljudi smo. Ranjeni smo istočnim grijehom zbog čega često činimo ono što nas ne vodi Bogu, nego nas od Njega odvaja.
Zbog toga nam je nužno Božje milosrđe. Potreban nam je Bog koji je spreman umrijeti za nas da bi nam moglo biti oprošteno.
Potrebno nam je trčanje u ruke milosrdnog Oca i vjera da On ostaje vjeran svojim obećanjima.
Potrebno nam je pokajanje, žalost što smo uvrijedili Boga koji nas toliko ljubi, pokajanje koje se opravdano nada spasenju, pokajanje koje nema ništa s očajem.
Očajavati znači reći Bogu da je tvoj grijeh veći od Njegova milosrđa, očajavati znači sumnjati da On želi spasiti tebe, znači reći da Mu nisi dovoljno važan i da Njegova ljubav ima granice.
Očajavati znači živjeti u laži da nema smisla pokušavati, da nema smisla truditi se, da ti jesi svoj grijeh i da si smeće.
Očajavati znači griješiti protiv kreposti nade koja nam treba biti smjerokaz prema Bogu. I zbog toga, očajavati znači osuđivati sebe na vječnu smrt. Ali Bog ipak nije glup. Oprostit će nam uvijek, ali moramo tražiti oprost. Moramo se pokajati zbog svojih grijeha, a ne podrazumijevati da Milosrđe prekriva sve bez našeg truda.
Njegovo milosrđe je za nas besplatno, ali nije jeftino, jer je za njega Netko morao umrijeti. Ne dopusti si igrati se s grijehom. Ne dopusti si udaljavati se od Ljubavi koja nema kraja. Sjeti se što je sve učinio za tebe i osvijesti si ljubav kojom si ljubljen. Osvijesti si što gubiš grijehom. Odluči se pokajati. I odluči više ne griješiti.