PAPA FRANJO SVEĆENICIMA: “U središtu vaših života mora biti Gospodin, a ne vi.”
Vjerujem da si mnogi postavljamo pitanje kako izgleda lik pravog svećenika, redovnika, redovnice, đakona i župnika u 21. stoljeću? Kakve odlike, kvalitete bi trebala imati Bogu posvećena osoba?
Na ta pitanja sigurno bi se razvila živa diskusija u našim svakodnevnim razgovorima. Bilo bi tu sigurno mnogo pohvala na pastoralni rad pojedinih Bogu posvećenih osoba, ali i dakako kritika. Često smo možda previše kritizerski raspoloženi kada su u pitanju Bogu posvećene osobe: biskupi, župnici, redovnici i redovnice. Jedno je sigurno da su oni ipak samo ljudi koji služe Bogu i svome narodu. Nema savršenih biskupa, pa tako ni savršenih župnika, redovnika. I najveći sveci: svete pape, biskupi, kardinali, redovnici sebe su smatrali nesavršenima i daleko od ostvarenja idealnog Božjeg apostola.
Svaka Bogu posvećena osoba cijeli svoj život raste intelektualno i duhovno. Na tome putu neki postižu više, a neki manje ciljeve. Svećenik i općenito gledano pojedino duhovno zvanje uzeto je iz naroda za narod. Iz nesavršenih obitelji, nesavršeni ljudi nastoje služiti Bogu i narodu. Koji su sve problemi vezani uz ostvarenje „dobrog pastira“, dobrog svećenika, župnika i redovnika? Na to pitanje je u inače vrlo kratkom i sažetom nagovoru dao odgovor papa Franjo 15. 12. 2024. godine za vrijeme pastoralnog posjeta na Korzici.
Riječ je o nagovoru kojeg je Papa održao u katedrali Santa Maria Assunta u Ajacciu gdje se susreo sa biskupima, svećenicima, đakonima, posvećenim muškarcima i ženama te bogoslovima i sjemeništarcima s kojima je izmolio molitvu Anđeo Gospodnji. Ovdje ne donosim cijeli njegov nagovor, nego samo odabrane ulomke iz tog nagovora kojima sam dao naslove kako bi čitatelj mogao shvatiti koju je sve problematiku vezano uz duhovna zvanja papa Franjo uočio i na koje je želio staviti osobni naglasak. Čini mi se da su to prave vrijednosti za ovo vrijeme u kojem živimo. Ne samo vrijednosti za koje bi trebale živjeti Bogu posvećene osobe, nego svaki katolik ponaosob. Na kraju ovog teksta, uvodnika i Papinog promišljanja o svećenicima i duhovnim zvanjima slijedi molitva za svećenike.
Svećenik osoba lišena taštine
„Ne zaboravimo ovo: u središtu je Gospodin. Nisam ja u središtu, nego Bog. Kod nas se za preuzetnog svećenika koji sebe stavlja u središte kaže: to je svećenik yo, me, mí, conmigo, para mí. Ja, ja i samo ja. Ne, Gospodin je u središtu. To je nešto što bi možda svako jutro, na početku dana, svaki župnik, svaka posvećena osoba trebala ponavljati u molitvi: i danas, u mojoj službi, nisam ja u središtu, nego Bog. I ovo govorim jer postoji opasnost u svjetovnosti, opasnost koja je taština. Šepiriti se poput „pauna“. Gledati previše same sebe. Taština. A taština je loš porok, zaudara. Šepiriti se kao paun. Primat Božje milosti ne znači, međutim, da možemo mirno spavati bez preuzimanja odgovornosti. Naprotiv, uvijek se moramo smatrati „suradnicima Božje milosti“ (usp. 1 Kor 3, 9).“
Raditi i moli – zahvaljivati Bogu
„Kad sam, u drugoj biskupiji, bio u pastoralnim pohodima, imao sam priliku upoznati neke dobre svećenike koji su baš puno radili. „Reci mi, što radiš navečer?“ – “Budem umoran, nešto pojedem, a onda idem u krevet odmoriti se, gledati televiziju” – “Zar ne svratiš u kapelicu da pozdraviš Isusa?” – “O ne…” – “A izmoliš li prije spavanja, moliš li Zdravomariju? Budi barem pristojan: svrati do kapelice i reci: Bok, hvala lijepa, vidimo se sutra“. Ne zaboravite Gospodina! Gospodin na početku, u sredini i na kraju dana. On je naša Glava. I to Glava koja radi više od nas! Ne zaboravite to.“
Brinuti o drugima – ali brinuti i o sebi
„Želim vam ostaviti dvojak poziv: brinuti se o sebi i brinuti se za druge. Brinuti se o sebi. Jer svećenički ili redovnički život nije „dà“ koje smo izgovorili jednom zauvijek. Kod Gospodina se ne živi od stečenih prihoda! Naprotiv, svakim danom treba se obnavljati radost susreta s njim, u svakom trenutku moramo ponovno slušati njegov glas i odlučiti ga slijediti, pa i u trenucima padova. Ustani, upravi pogled Gospodinu: „Oprosti mi, pomozi mi ići dalje”.“
Vrednovati samoću- uzeti predah – imati prijatelja
„I htio bih dodati i ovo: izdvojiti nekoliko trenutaka za samoću; imati brata ili sestru s kojima možemo slobodno podijeliti ono što nosimo u srcu; njegovati nešto što nam je strast, ne da bismo time prikraćivali svoje slobodno vrijeme, nego zato da bismo se na zdrav način odmorili od napora službe. Služba umara! Treba se bojati onih koji su uvijek aktivni, uvijek u središtu, koji možda od prevelikog žara nikada ne odmaraju, nikad ne uzmu predah za sebe. To nije dobro, potrebni su prostori i trenuci u kojima svaki svećenik i svaka posvećena osoba brine o sebi, razgovarati s Prijateljem, s Gospodinom, i prije svega s Majkom, govoriti im o svojem životu, kako idu stvari. I zato uvijek imaj i ispovjednika i nekog prijatelja koji te dobro poznaje i s kojim možeš razgovarati i izvršiti dobro razlučivanje.“
Biti blizu ljudima – znati slušati ljude
„Trošiti se za duše, trošiti se u prinošenju samoga sebe za one koji su nam povjereni. I sjetim se svetog mladog svećenika koji je nedavno umro od raka. Živio je u sirotinjskoj četvrti s najsiromašnijima. Govorio je: „Ponekad poželim zatvoriti prozor ciglama, jer ljudi dolaze u bilo koje vrijeme i ako im ne otvorim vrata, kucaju na prozor“. Svećenik srca otvorena svima, ne praveći razlike. Slušanje, blizina ljudima, to je ujedno poziv da se, u današnjim okolnostima, pronađu najučinkovitiji pastoralni putevi za evangelizaciju. Ne plašite se promjene, ne bojte se preispitati stare sheme, obnoviti jezike vjere, učeći istodobno da poslanje nije pitanje ljudskih strategija: to je prije svega pitanje vjere, to je pitanje strasti prema Evanđelju i prema Božjem kraljevstvu.“
Sveopća molitva za svećenike
Svemogući, Vječni Bože,
svrni pogled na lice Svoga Sina
i za ljubav Njega, Vječnog Velikog svećenika,
sažali se na Svoje svećenike.
Sjeti se, Bože,
da su oni ništa drugo nego slaba i krhka ljudska bića.
Potakni u njima milost njihova poziva učvršćenog biskupovim polaganjem ruku.
Čuvaj ih uza sebe,
da ih neprijatelj ne preotme
pa da nikada ne učine ništa nedostojno svog uzvišenog poziva.
O Isuse, molim Te za Tvoje vjerne i gorljive svećenike;
za Tvoje nevjerne i mlake svećenike;
za Tvoje svećenike koji teško rade kod kuće ili u inozemstvu, u dalekim misijama;
za Tvoje svećenike izložene kušnjama;
za Tvoje osamljene svećenike;
za Tvoje mlade svećenike;
za Tvoje umiruće svećenike;
za duše Tvojih svećenika u Čistilištu.
Međutim, povrh svega, preporučujem Ti svećenike meni najdraže;
svećenika koji me je krstio;
svećenike koji su me odriješili od mojih grijeha;
svećenike na čijim sam misama posluživao kao ministrant
i koji su mi udijelili Tvoje Tijelo i Tvoju Krv u Svetoj pričesti;
svećenike koji su me poučavali i upućivali ili su mi pomagali i ohrabrivali me;
sve svećenike čiji sam dužnik na neki drugi način.
O Isuse, sve ih čuvaj pored Svoga srca
i obdari ih obiljem blagoslova, u vremenu i u vječnosti. Amen.