Pitanja koja si trebamo postaviti ovog adventa
Prošlu nedjelju smo započeli advent, a već je skoro pred vratima druga nedjelja došašća. Kako li samo brzo vrijeme leti? Svaki dan nešto radiš, trčiš, kupuješ, trguješ, odmaraš, i ode jedan dan. Već su prošla četiri adventska dana. Kada i kako? Nemam pojma! Uhvatio sam sebe u tom vremenskom razmišljanju.
Pitam se, hoću li korisno i dobro duhovno iskoristiti ovo vrijeme adventa? Hoću li napraviti neke duhovne korake na bolje u osobnom duhovnom životu? Hoću li naći dovoljno vremena za meditaciju, duhovno štivo, za molitvu, za razmatranje? Vrijeme je da konačno krenem, već kasnim nekoliko dana. Trebao sam već krenuti, a nisam. Uh, sjetio sam se prošlo-nedjeljnog evanđelja po Luki gdje Isus govoreći o posljednjim vremenima kaže:
„Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti.« »Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji.« »Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«“ Lk. 21, 34-36.
Nebo će i zemlja uminuti, a Isusove riječi neće uminuti, neće nikada prestati, nestati. Kako li je to lijepo čuti? A ja, i svi mi premalo posvećujemo vremena razmatranju i meditaciji te biblijske riječi. Kako li smo svi, a naročito ja, površni, u nekom stalnom trku, u nekoj ponekad bespotrebnoj životnoj žurbi. Isuse, želim više vremena posvetiti razmatranju tvoje riječi. Ne sutra, već danas i tijekom ovog došašća, a pogotovo kasnije kroz božićno vrijeme. Ti si rekao: »Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama..“ A ja, i mi, i oni su dopustili da su nam srca teška, da su nam otežana, da se teško nosimo sa samim sobom. Nisam proždrljiv, nisam sklon nekim porocima, ali nisam baš ni previše zadovoljan. Dopustio sam nažalost da me snažno okupiraju razne životne brige. Gotovo su me zarobile. Pitam se kako ću ovo, kako ću ono..?
Hoću li stići sve obaviti u jednom danu, jednom tjednu? Neću li zakasniti sa nekim predviđenim i obaveznim rokovima? Uh, to ne bi bilo dobro da ne uspije, osramotio bih se. A još me i neke od žena koje onako na poslu slušam nerviraju, stavljaju me još više u žurbu. One pak uporno pričaju o darovima, rođendanima, velikoj potrebi da očiste kuće, stanove, operu prozore. Baš je to adventsko vrijeme puno napetosti svake vrste. A k tome još je vani lijepo vrijeme. Treba urediti okoliš kuće. Doći će nam sigurno gosti, sve treba biti uredno. Valja nam i oko kuće napraviti neko veće pospremanje. A joj, koliko briga…najradije bih da živim negdje u stanu, pa da još i na taj okoliš ne moram misliti.
Večernji program
I takav sav nikakav, napet, u razmišljanju o moguća dva paralelna duhovna svijeta, navečer sjedim pred malim ekranom, slušam i gledam Dnevnik. Redaju se vijesti, sve gora od gore, od one prve, druge, treće… Kao da ih je netko namjerno i vješto posložio da počnem sumnjati u čovjeka koji bi filozofski rečeno trebao biti „animal rationale“ – razumna životinja. Gledam i ne mogu vjerovati. Gdje mi to živimo, kakva nam je to domovina? Neki se bune jer su im niski koeficijenti za plaće. Ondje je korupcija. Onaj netko drugi je već osuđen, a još nije ni počeo kazneni postupak.
Na Trgu, na božićnoj jelki osvanule neke političke poruke koje su zamijenile božićne kuglice radosti. Božićna jelka je postala ove godine mjesto političkih prepucavanja a ne radosti, poziva na svetost i radost predbožićnog i božićnog vremena. Na drugoj pak strani Hrvatske javlja se vedra i zanosna reporterka o adventskom šušuru. A ja jadan ni ne znam što je to šušur. Užas! Što se to događa s čovjekom za kojeg smo mislili da je „animal rationale“? Zar više ništa nije sveto, vrijedno pijeteta, poštovanja? Izgleda da smo se pogubili, da smo sve pomiješali, da sve miksamo u jednu tezu kako nadmudriti onog drugog, kako ga poniziti, kako prodati neku svoju ideju. Pitam se: isplati li se uopće gledati te crne površne vijesti, ili se jednostavno praviti lud da puno toga ne zapažaš, ne vidiš? Onda brzopotezno slijedi vijest o tome koliko je visoka božićna jelka koja je postavljena pred Bijelom kućom, i odakle je.
Ma, što me osobno briga odakle je ta jelka, koliko je visoka, koliko lampica i kuglica ima. Stvarno nam je nebitno postalo bitno, a bitno nebitno. Bavimo se i zabavljamo sa ambalažom, pakovanjem, kičerajem a ne sadržajem. Nitko ništa solidno i suvislo ne govori, ne priča o pravom sadržaju adventa. Svi su na kuhanom vinu, sočnim kobasicama, šušuru, prodaji, kupnji, „selfijima“ uz ukrase. Srca su nam doista kako kaže Isus otežala u životnim brigama, a ne o onom što je važno. O njegovoj neprolaznoj riječi, neprolaznoj biblijskoj poruci.
Dva paralelna svijeta adventa 2024.
Čini mi se, i mislim da se ne varam, živimo u dva paralelna svijeta. Jedan svijet je onaj kojeg su bučno najavili neki naši vrlo moćni mediji već prije početka adventa 2024. Reporteri iz naših većih gradova najavljivali su u udarnim vijestima, dnevnicima da će početi vrijeme šušura. A kad je advent počeo kako je počeo veliki šušur. Zanimalo me što to znači riječ šušur jer mi je bila nekako do kraja nepoznata. Otkrio sam konačno značenje te riječi i sinonime za tu riječ, taj pojam. Što je šušur? Šušur je: vika, galama, poželjna živost, gužva, događanje, štimung, urnebes, metež, ugođaj, vašar, dernek, košmar, kičeraj, žamor, tulum, cirkus, spektakl, božićni ugođaj, krkljanac, konfužjun, kraval, ambijent.
Zar stvarno to znači riječ šušur? Ostao sam iznenađen. Pa to nema veze sa kršćanstvom. To je sasvim drugi svjetonazor. Tko to i u ime koga nudi katolicima u HR metež, dernek, kičeraj, kraval, viku, galamu? Advent nikada nije bio to za katolike. Čisti hedonizam, i još možda puno gore konfjužjun. A biti konfuzan i živjeti u konfuziji znamo što znači. Sa druge pak strane Katolička crkva u Hrvata koja medijski gledano nije tako moćna nudi nešto sasvim suprotno: stvaranje duhovnog mira umjesto vike, galame, poželjne živosti. Nudi preko došašća duhovnu budnost, stvaranje duhovnog mira umjesto svakodnevnog konfjužuna. Od ljudi se nikako ne očekuje da u adventu stvaraju spektakle, da lete za kičerajem, svakom vrsti bilo kakvog zabavnog cirkusa. Duhovnici pozivaju na duhovnu budnost i izbjegavanje bilo koje vrste spektakla. Jer vjera nije spektakl, niti su blagdani u došašću, pa tako ni božićni nisu spektakli. A joj, stvarno dva paralelna svijeta. S jedne strane šušur, a sa druge strane poziv na ozbiljnost, na duhovni rad na sebi.
Misa zornica
I takav sav nikakav liježem u krevet da još pogledam dvije tematski različite serije prije spavanja. A onda mi brzo padne na um da je župnik u nedjelju na oglasima rekao da dođemo barem na koju zornicu, ako ne stignemo baš na sve zornice u tijeku došašća. Brzo sam tako umoran od svega zaspao. Ujutro me probudio alarm na mobitelu točno u pet sati kako sam ga programirao. Nije mi bilo potrebno puno vremena za spremanje, oblačenje, jer sam odmah bio oran za novi dan, za zornicu na koju sam odlučio otići.
I dakako onako ponosno po hladnoći šetao sam do crkve koja je već bila o mom dolasku ugodno popunjena za ranojutarnju misu zornicu. A potom se vrlo brzo začula adventska pjesma „Visom leteć ptice male..“ koju je netko iz prvih redova zdušno započeo pjevati. Vrlo brzo začujem i dinamičan stih „našem domu zapjevale: srca gore, evo zore.“ Pa odmah iza toga i druga strofa: „ Kore one lijene ljude, dozivlju ih, od sna bude: srca gore, evo zore.“ E, tu sam se osobno duhovno pronašao.
Kore one mene jer sam lijen. Dozivlje me, i poziva Bog od mog sna, pospanosti duše i tijela, da budem duhovno samokritički budan u došašću. I ne samo u došašću, nego inače u mom životnom hodu. Oh, kako sam bio lijen da nisam išao u ovom prvom tjednu adventa redovito na svaku zornicu. Jučer, i sinoć me puno toga kako se kaže izbacilo iz takta, te sam čak počeo sumnjati u čovjeka kao „animal rationale“. A sada vidim da je čovjek s Bogom ne samo „animal rationale“, nego i biće duha kojemu treba blizina Boga. I tako sam radosno i zanosno pjevao: „srca gore, evo zore.“ Netko bi rekao, pa gdje to „srca gore“, kamo sa srcem? Ma, k Bogu, k Isusu, k Mariji.. oni su središte i sadržaj adventa.
To jutro je bilo posebno, nekako bogatije. Ne mogu opisati kako. Osjećao sam se nekako zanosno. Nakon mise zornice više mi zaista nije bila važna visina jelke pred Bijelom kućom, niti su mi bile bitne one političke poruke na božićnoj jelki na Jelačićevom trgu. Bio sam veseo cijeli dan, osjetio sam vjerojatno pravi duh i sadržaj adventa. Nisam imao potrebu slušati dnevne vijesti, niti su me više iritirale izjave kolega koji su i dalje kao i svaki dan kukali govoreći: „uh, danas imam previše posla. Ne znam hoću li to sve stići.“ U meni, u mom srcu, grlu, umu, je dalje bila živa i prezentna jutarnja pjesma „Visom leteć ptice male. Dakako sa onim zanosnim refrenom „Srca gore, evo zore.“
VISOM LETEĆ
Visom leteć ptice male
našem domu zapjevale:
srca gore, evo zore.
Kore one lijene ljude,
dozivlju ih, od sna bude:
srca gore, evo zore.
Grijehe svoje oplačimo,
dušu lijepo očistimo:
srca gore, evo zore.
Kraj nek bude svakoj zloći,
Sin će Božji k nama doći:
srca gore, evo zore!
Već ga nosi mila Mati,
ona će ga nama dati:
srca gore, evo zore!
Zdravo, puna svih milina,
kličimo joj iz nizina:
srca gore, evo zore!