Dobro se sjećam većine svojih jutara i buđenja u životu. Budila me praznina, besmisao i ogromna crna rupa koja se protezala od vrata preko cijele moje utrobe. Ta crna rupa bila je mnogo puta zakopavana, zanemarivana i zapravo o njoj nisam puno ni razgovarala. Mislila sam da je ta crna rupa tu oduvijek i da tako mora biti.
U obitelji, u društvu, među prijateljima osjećala sam se neshvaćeno i nevoljeno. Često sam se u svojim mukama i poteškoćama pokušavala nekome obratiti. Međutim, naišavši na dva ili tri izvora nerazumijevanja, još bih se više zatvarala u sebe, a rupa bi postajala sve veća.
Dobar dio života hodala sam s tim osjećajem, misleći da život ne može biti drugačiji, ali sam u sebi tonula sve dublje.
Kada sam u toj tami, u toj crnoj noći, pokušala potražiti pomoć kod ispovjednika i ondje naišla na nerazumijevanje, dio mene se počeo udaljavati od Katoličke Crkve. Neki od nas imali su i nesreću da se zbog takvih iskustava u potpunosti odmaknu…i tada počinju prave nevolje. I ja sam kao i mnogi mislila da je Majka Crkva majka na gumb – kada mi treba, ja ga upalim. Ukoliko nije tu u točno vrijeme moga zahtjeva, e onda ta majka ništa ne vrijedi. Nisam shvaćala da je i to odnos koji je potrebno izgraditi, a ne flaster koji zakrpa sve što se meni ne sviđa u jednoj ispovijedi ili razgovoru – u moju korist i minimalan trud dakako.
Danas znam da je moja tamna rupa bila Božja pedagogija i da se ona mogla utažiti jedino kada sam počela živjeti svoje poslanje na zemlji. Kada sam svoje talente počela koristiti na radost i veselje sebi i drugima. Ogromna, tamna, besmislena rupa pretvorila se u moju voljenu obitelj – zdravu, katoličku obitelj u kojoj ima puno ljubavi, razumijevanja i zagrljaja. Pretvorila se u posao koji danas radim i koji ne bih mogla raditi da mi nije dan odozgor.
U trenutku kada mi je bila najpotrebnija pomoć i ruka utjehe, izvana nisam izgledala kao osoba kojoj je pomoć potrebna. Naprotiv, izgledala sam kao netko tko bi mogao pomagati drugima. Nailazila sam na nerazumijevanje. To me postupno udaljavalo od svih, a najviše od Katoličke Crkve, a ta je udaljenost činila da se unutarnja rupa sve više širi.
Sve dok nije došla do besmisla koji je nalikovao suicidalnim mislima. Često sam pomislila kako bi svijetu bilo bolje bez mene i kako sam na ovom svijetu zapravo višak. To je jedna od najvećih zamki u koju čovjek može upasti.
Jedna krunica sve je promijenila
Nedavno sam usnula san. Sanjala sam tamno nebo i mnoštvo tamnih bića koja su čas nalikovala projektilima, a čas nekim čudnim, crnim oblicima nalik zločestim pticama. Stajala sam na zemlji i štitila se rukama, moleći Zdravo Marijo. Sa svakim susretom s tim tamnim oblicima koji su padali na mene izgovarala sam Zdravo Marijo.
Nakon dugotrajne borbe i mnogih izgovorenih ZdravoMarija, nebo je postalo potpuno plavo. U snu sam dobila jasnu poruku da krunica štiti od svakoga zla, od svake bolesti i od svake nevolje koja može zadesiti pojedinca, obitelj i narod.
Moj život je, kao što mnogi znaju, do tridesete godine bio obilježen lutanjem. Eskalacija se dogodila na dan kada sam saznala da mi je suprug ovisnik o heroinu. Bili smo u crkvenom braku, imali smo dijete i moj se život raspao. U tim trenucima doživljavala sam napade panike i često nisam mogla disati. Pojavile su se ego-distone, odnosno prisilne misli, koje su toliko opterećivale moju dušu da sam im se teško mogla oduprijeti.
Na scenu tada ulazi već dobro poznata priča zajednice u koju ulazi moj suprug – i krunica. U tim trenucima dobri ljudi ponovno me upoznaju s katoličkom krunicom. O krunici i o svim svjedočanstvima o krunici u tom trenutku nisam znala gotovo ništa. Međutim, nakon silnih psihijatara, kolega psihologa, raznih upitnika i razgovora kroz koje smo individualno ili bračno prolazili, činila mi se kao jedina stvar koja u tom trenutku može pomoći.
Srce mi je govorilo da tu ima nešto, jer sam nakon jedne izmoljene krunice bila žedna – velikim slovima, ŽEDNA još. Ta žeđ za krunicom pretvorila se u tri do pet krunica dnevno. Neću lagati, bilo je dana kada ih je bilo deset ili dvadeset. Jednostavno sam se zaljubila u krunicu. Već deset godina zaljubljena sam u krunicu.
Postoje razna svjedočanstva o krunici. Jedno od onih koje često prepričavam u svom psihološkom savjetovalištu prenosi se kao usmeno svjedočanstvo u katoličkim krugovima i govori o serijskom ubojici koji je ušao u studentski dom u Sjedinjenim Američkim Državama i ubio djevojke u domu, sve osim jedne. Prema toj predaji, djevojka je kasnije ispovjedniku rekla da je majci obećala moliti krunicu svaki dan te da je zaspala s krunicom omotanom oko ruke. U toj istoj predaji navodi se da je ubojica kasnije svjedočio kako je mogao ući u svaku sobu, osim u njezinu, jer je ondje, kako je rekao, postojao nevidljiv štit koji ga je spriječio da uđe.
Danas, gledajući na besmisao kao na dalekog posjetitelja, mogu reći da ono što je meni nedostajalo – da negdje pročitam ili da mi netko kaže – želim ostaviti vama u ovom članku.
Sve je dar – pa i besmisao
Stvoritelj, naš dobri Bog je u svom planu spasenja ovoga svijeta utkao i tvoj život kao jednu nit koja drži ovaj svijet. Nisi beznačajan i nisi besmislen. Taj osjećaj besmisla najčešće dolazi iz mnoštva ružno izgovorenih riječi i poruka u tvome životu, od ljudi koji su se možda namjerno, možda nenamjerno, možda iz nepažnje tako prema tebi odnosili.
Međutim, tvoj besmisao može biti dar, jer u tom besmislu, kada pronađeš smisao, toliko ćeš ga snažno zagrliti da ga više nikada nećeš pustiti. Katolički pisac C. S. Lewis u svojoj knjizi Problem boli piše da je bol božja pedagoška metoda. On bol naziva Božjim megafonom (God’s megaphone), a ne kaznom.
U svojoj boli sjeti se da je Svevišnji o tvome životu mislio davno prije nego što si rođen. Da te je Bog sa svoga dlana poslao na zemlju, u utrobu tvoje majke. Bog je onaj koji te je poslao i Bog je onaj kojem se vraćaš. Mi na zemlji smo samo skrbnici i suputnici. Suputnik te ponekad povrijedi, razočara, učini da se osjećaš manje vrijednim, ali to ne znači da je tvoj život manje vrijedan.
„Jer ti si stvorio moje bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno.” (Ps 139,13–14)
Imaš mnogo darova koje ćeš ostvariti ne unatoč, nego baš zato što nosiš veliku tamu, samoću i tugu, poput Svete Majke Terezije koja je tamu nosila 40 godina i upravo zbog tame je morala poput sljepca prepustiti Bogu sve što ima i sve što je – čitavo svoje biće. Svoje misli, riječi i djela.
Samoća nije ugodna. Kada postane način života, može zahvatiti cijelu osobu i preuzeti cjelokupno funkcioniranje osobnosti, utječući na način razmišljanja, doživljavanja sebe i odnosa s drugima. To samo znači da još nismo pronašli svoju referentnu skupinu – one koji nas razumiju i vole. Netko ih pronađe na zemlji, a netko na nebu. Moja samoća nije bila dokaz da sam nevoljena, nego znak da još nisam pronašla ljude pred kojima smijem biti slaba. Pripadnost sam pronašla ondje gdje se slabost ne skriva, među onima koje Isus prvi naziva blaženima.
U danima kada svi govore o zajedništvu, slikaju se u crvenoj odjeći, posjećuju advente i klizališta, u danima kada lampice tako snažno sjaje, praznina i samoća mogu biti još teže. Ne odustaj od sebe. Onaj koji te je zamislio, koji te je sa svoga dlana stavio u majčinu utrobu i dao ti da hodaš ovom zemljom, ima velike planove za tebe. Velik si u Božjim očima, iako se osjećaš malen.
Suze koje danas prolijevaš pretvorit će se u radost, jer onaj koji sije u suzama, žanje u radosti.
„Odlaze plačući noseći sjeme sjetveno, a vraćaju se s pjesmom noseći snoplje svoje.” Psalam 126,6
Tišina štalice poziva na mir i kontemplaciju. U tihoj i tamnoj noći rodilo se svjetlo, upravo zato što je bila noć. U siromaštvu štalice, na slamici, rodio se najljepši na svijetu. Rodio se naš Spasitelj i Otkupitelj. Rodila se nada.
Danas tu nadu možemo donijeti onima koji su još usamljeniji, još prazniji i još napušteniji. Zamisli da ono što ne možeš imati daruješ nekome drugome? Vjerujem da, čitajući biografije mnogih svetaca, upravo u tome prepoznajemo savršenu sreću o kojoj je govorio sveti Franjo Asiški, pretučeni, gladni, bosi i umorni, znati da smo svejedno voljeni i željeni i nositi tu radosnu vijest nade i drugima.
Ne odustaj od Njega koji nikada ne odustaje od tebe.
Ti koji si odbačen, sam, napušten, s osjećajem bezvrijednosti, s osjećajem da te nitko ne želi takvog kakav jesi… upravo ti. Da, ti koji ovo čitaš. Ti si najljepši dar koji je Bog mogao zamisliti. Ti si onaj koji će prvi biti pozvan da se pokloni malom Isusu, poput pastira. Oni su bili siromašni i nisu imali ništa osim svoga pastirskog poziva. Na kraju su bili prvi. Dođi i pokloni se malenom Isusu u štalici. On te čeka i zove te. Požuri, samo što se nije rodio.
za portal bogjetu.com piše voditelj psihološkog savjetovališta Majka Tereza, Marijana Grgić čiju stranicu, kao i kontakt za dogovor eventualnog termina savjetovanja možete pronaći klikom OVDJE