Prije 20 godina kardinal J. Ratzinger postao papa Benedikt XVI.
Prije 20 godina nakon smrti velikog pape sv. Ivana Pavla II. Katolička crkva bila je na velikoj prekretnici i pod pitanjem tko će naslijediti Karola Woytilu.
Tko će naslijediti Ivana Pavla II. postavljali su si pitanje vjernici i oni koji to nisu ? Zašto? Zato što je lik i djelo Ivana Pavla II. ostavilo duboki evanđeoski trag u čitavom svijetu. Malo je koji papa do tada Crkvu tako otvorio svijetu kao papa Ivan Pavao II. Njegova pastoralna putovanja diljem svijeta, njegove enciklike-poslanice, njegovi govori bili su jasni, odredili su pravi smjer u kojem Crkva treba ići. I doista je bilo teško naći među kardinalima osobu sa tako puno entuzijazma, tako dinamičnu osobu u svakom pogledu. Katolička crkva vjeruje da ju vodi Bog. Da kod svakog izbora pape djeluje Duh Sveti preko kardinala koji biraju papu. Bog je htio da papau Ivana Pavla II. naslijedi vrsni teolog, vrsni poznavatelj Crkve u svijetu kardinal J. Ratzinger. Bio je to dobar izbor po kojem je ponizni J. Ratzinger kao vrsni teolog vodio Crkvu u novo doba. Valja ga se sjećati po poniznosti, duhovnosti i velikom predanju Bogu. Njegov izbor i papinsku službu u kratkim crtama lijepo je opisao austrijski Kathpress.
„Vatikan, 17.04.2025. (KAP/KNA) Na prepunom Trgu svetog Petra izbilo je veliko slavlje kada je 19. travnja 2005. u 18:40 sati iz središnje lože bazilike svetog Petra objavljeno: “Habemus Papam” – imamo papu – “Cardinalem Ratzinger”. Manje od sat vremena ranije, bijeli dim se dizao iz dimnjaka Sikstinske kapele, a zvona bazilike svetog Petra potvrdila su izbor. Odmah su se gomile ljudi slijevale prema Trgu svetog Petra. Oko Vatikana je vladao prometni kaos. A onda je novoizabrani papa Benedikt XVI. zakoračio na središnji balkon bazilike svetog Petra, raširio ruke s osmijehom, pozdravio ga poput sportaša s dlanovima jedan na drugom. “Nakon velikog pape Ivana Pavla II., kardinali su izabrali mene, poniznog radnika u vinogradu Gospodnjem” – to su bile njegove prve riječi kao pape. Kratki govor je uvijek iznova prekidan pljeskom i povicima “Benedetto-Benedetto” prije nego što je novi papa dao svoj prvi blagoslov “Urbi et orbi”.
Mamutska žurba nakon uzbudljivih dana
Grad Rim i Vatikan imali su uzbudljive dane iza sebe. Papa Ivan Pavao II. umro je 2. travnja nakon 27 godina pontifikata. Četiri milijuna vjernika okupilo se pred otvorenim lijesom u bazilici svetog Petra. Državnici i crkveni vođe iz cijelog svijeta došli su na pogrebnu misu. Grad je briljantno savladao mamutsku navalu. Nakon tjedan dana žalosti, kardinali su se sastali kako bi se pripremili za konklavu. Malo toga je procurilo sa sastanaka. I tako su mediji i javnost divlje nagađali o tome tko bi mogao voditi crkvu u budućnost – i s kojim programom: Treba li se zalagati za kontinuitet ili za novi početak? Treba li karizmatičnog i velikog komunikatora slijediti pragmatičar koji će Crkvu povesti iz olujnih mora u mirnije vode? Tko je trebao pružiti teološku ponovnu procjenu i produbljivanje mnogih spektakularnih akcija? Nakon dugog pontifikata stranca, ne bi li opet došao red na Talijana? Ili zašto ne i Latinoamerikanac – poput kolumbijskog Castrillon Hoyosa ili argentinskog Bergoglia? Jesu li željeli mlađeg kandidata ili starijeg s lakšim mandatom, možda kao prijelaznog papu?
Talijanske novine o izboru pape
Talijanske novine svakodnevno su donosile nova imena navodnih favorita, nedavno ih je bilo preko 30 – nitko zapravo nije znao kome su kardinali naklonjeni. Gotovo svi Talijani – uostalom, najveća skupina u izbornom kolegiju – činili su se mogućim kod izbora, od bivšeg radničkog svećenika Poletta do popularnog milanskog glavnog pastira Tettamanzija, koji je vizualno podsjećao na popularnog Ivana XXIII. Ili politički iskusan kardinal Ruini iz Rima, ili čak kardinal državni tajnik Sodano? Od početka se u ovoj mogućnosti pojavilo i ime kardinala Josepha Ratzingera. Kao poglavar Kongregacije za nauk vjere i najbliži suradnik pape Ivana Pavla II., imao je odlučujući utjecaj na njegov pontifikat, vrlo dobro je poznavao vatikanske poslove. Činilo se da je jamac kontinuiteta. Naravno, J. Ratzinger se na početku smatrao autsajderom, možda glavnim glasačem koji je mogao objediniti i usmjeriti glasove u konzervativnom taboru. Jer posebno u Italiji su ga smatrali “tenkovskim kardinalom”, poštovanim, ali ne nužno voljenim njemačkim profesorom. Kao trijeznog – mudrog intelektualca kojemu je nedostajala karizma i vizije Karola Wojtyle.
Promijenjena slika
Međutim, ova se slika značajno promijenila. Kao privremeni poglavar, Ratzinger je samouvjereno vodio Crkvu tijekom upražnjenog mjesta Svete Stolice. Stekao je simpatije kada je ostavio po strani svoju intelektualnu trezvenost i održao emotivnu propovijed na Trgu svetog Petra, u kojoj se prisjetio svog voljenog prethodnika “koji sada stoji na prozoru Očeve kuće, vidi nas i blagoslivlja”. A onda je i Ratzinger skrenuo pozornost na sebe jasnim i neuljepšanim analizama situacije i tijeka Crkve. Već u propovijedi na Veliki Petak nekoliko dana ranije, usporedio je Crkvu s brodom koji tone…. Čak je i na svečanoj misi otvaranja konklave u bazilici svetog Petra (samo)kritički upozorio na “diktaturu relativizma” i ideološke hirove – i podsjetio ih na istinu vjere i Krista kao mjerilo Crkve.
Od autsajdera do favorita
Očito, Ratzinger je uvjerio kardinale svojom jasnom najavom o Crkvi u to vrijeme. Autsajder je postao favorit. Naravno, u konklavi nije bilo stvarno uvjerljivog protivničkog kandidata iz progresivnog tabora: veliki milanski kardinal Martini, dugo vremena favorit za papinsko prijestolje, nije imao ozbiljnih šansi zbog Parkinsonove bolesti i povukao je svoju “kandidaturu”. Isto vrijedi i za Argentinca Bergoglia, koji je, prema nekim izvorima, uspio prikupiti oko trećinu glasova. Unatoč ulozi favorita, ostalo je iznenađenje kada je čileanski kardinal protođakon Medina Estevez predstavio kardinala Ratzingera kao novog papu Benedikta XVI. pred više od 100.000 vjernika na Trgu svetog Petra. Očito je dobio znatno više od potrebnih 77 glasova od 115 elektora, kako je kasnije rečeno od sudionika konklave. Kao Benedikt XVI. uspio je izaći iz sjene svog prethodnika i razviti vlastiti papinski stil. Smanjio je poplavu govora i dokumenata, oslanjao se na teološku dubinu. U crkvenoj politici ponekad je djelovao nespretno, posebno u otvaranju tradicionalistima i u odnosima s islamom i crkvama reformacije. Kao prvi papa u 700 godina, konačno je imao hrabrosti odreći se svoje službe kada se početkom 2013. više nije osjećao fizički sposobnim za to. Nakon toga živio je u Vatikanu gotovo deset godina kao “papa emeritus”.“