Pusti ono što je bilo, jer Bog sprema nešto bolje
Ne tako davno jedan mladi par je kupio zemljšte sa starom kućom. Vidjeli su se tu. Sanjali su tu podići svojom dom. Imali su viziju svoje nove kuće i svoje obitelji u njoj.
No, ipak, neko vrijeme su živjeli u onoj staroj kući koju su kupili zajedno sa zemljištem. I dok su živjeli u njoj, sanjali su o boljoj. Zato, čim se stvorila prilika, pozvali su majstore i bagere da sruše staru, kako bi mogli početi graditi novu kuću i ostvarivati svoju viziju.
Stali su po strani i sa suzama radosnicama gledali kako se kuća ruši. Zaljubljeno su se smijali gledajući jedno drugo i kao da se u tom rušenju ispunja njihova želja.
Zar nije to ludo? Sve se ruši a oni se raduju? Da, nije ludo, jer ima smisla. Njihova radost bila je opravdana jer su rušenje shvatili kao dio plana izgradnje nove kuće. Znali su da je ono što dolazi puno bolje. Znali su da je sve pod kontrolom.
Već su s vjerom gledali kuću koja nastaje. Zahvaljujući vjeri imali su pred očima ono što nastaje, ne kuću koja se ruši nego kuću koja nastaje. I zato su se radovali.
Svi, pa tako i ti, pozvani smo na istu radost i na istu vjeru. Pozvani smo s Isusom stati po strani, i radovati se čak i dok se nešto u našem životu ruši. Ne treba plakati nad tim, nad starim kućama, uspomenama, odnosima, načinom života, poslovima…
Treba gledati s vjerom u ono što iz toga tek može nastati. I u trenucima rušenja treba vjerovati da je to samo put do puno boljeg i većeg dobra koje nam Bog želi dati. Treba imati pozitivnu viziju svog života, viziju utemeljenu u vjeri oslonjenoj na Boga.
Tada ćemo se moći radovati, sanjati, veseliti se, očekivati…
Kaže Bog u Svetom pismu: “Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?” (Iz 43, 19). Zar ne opažamo? Bog čini sve novo! Zato, dopusti mu da neke stvari poruši. Dopusti mu da poruši tvoje stare planove, površne načine života, površna stara prijateljstva, veze, poslove…
Nemoj grčevito držati i braniti mu da nešto ruši. Iza tog rušenja krije se nastanak nečeg novog i boljeg. Samo kad se staro ruši, možemo imati i nadu u nastanak boljeg, perspektivu budućnosti pune radosti. Onaj par danas je sretan u svojoj novoj kući.
Ali, hoćemo li ja i ti biti sretni sutra? Da, to ovisi o tome hoćemo li danas dopustiti Bogu da nešto sruši, da čini po svom, da nam pokaže da je bolji život doista moguć, da započne neku promjenu nas i našeg života…
Svi sanjamo bolje, no što činimo da bi se taj naš san i ostvario? Hoćemo li povjerovati da doista ima smisla?! Hoćemo li povjerovati da se naši dobri snovi mogu ostvariti?! Hoćemo li postati spremni danas početi graditi svoju budućnost i vječnost?! Čak i kad je prvi korak u tom, rušenje starog…
Zar ćemo žaliti zbog starog i prolaznog mjesto da se radujemo novom i vječnom?! Zar ćemo ostati toliko navezani na prolazno, površno, loše i zbog te emocionalne ili fizičke navezanosti propustiti ono bolje?! Ne! Ne bi trebali to dopustiti.
Treba izbjeći strahu od promjene. Ima smisla svaka žrtva, odricanje, s vizijom da upravo tako činimo ono što je najbolje za nas. Bog gradi i dok ruši.
Odvaži se početi promjenu u svom životu, slikovito izaći iz stare kuće i početi gradnju nove i bolje kuće. To je tvoj život.