Suvremena duhovna pasivnost i Isusova ponuda ljudima

“Pusti neka mrtvi ukopavaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj Božje kraljevstvo.“ (Lk 9, 60)   

Isus zvuči vrlo otresito ako bi se navedena sintagma izvukla iz cjelokupnog konteksta navještaja i djelovanja Božjeg kraljevstva, a doslovnost shvaćanja iste dovelo bi nas do pogrešnog shvaćanja onoga što je Isus htio postići. Naime, Isus ovdje ne misli na doslovnost ukopa tijela. Isus misli na duhovno mrtvilo, duhovnu pasivnost. Zanimljivo je da ono što istinski pokreće čovjekovu radost, pravu istinsku neprolaznu radost koja izvire iz bezrezervnog pouzdanja u Boga je zanemareno u tolikoj mjeri u aktualnom stoljeću da se duhovnost ponajviše trpa u crkvene krugove, a laici ne shvaćaju obred sprovoda na pravi način i žale pokojnika.

„Ne smatraj nikog sretnim prije smrti. Jer se čovjek poznaje istom na smrti.“ (Sir 11, 28)

Koliki je paradoks i šok suvremenom čovjeku pročitati ovako nešto. Kada bi shvatili navedenu sintagmu kroz filter kršćanske vjere, na sprovodima ne bi žalili pokojnika nego bi bili sretni zbog njega jer se vratio Bogu na pravi način te ga više ništa na zemlji ne može napastovati protiv Boga. Kršćanska nas vjera uči da se možemo nadati kako će se svi ljudi spasiti i doći u zajedništvo s Bogom, no to nikako ne znači da to imamo pravo tvrditi jer ne možemo odgovarati,a često puta ni utjecati na postuplje ostalih ljudi koji svojevoljno biraju pogrešan životni put i svjesno se odriču Isusa. preostaje nam zemaljski život shvatiti na pravi način, kao borbu za Božje jer nas je Isus upozorio tko je knez ovoga svijeta.

Bitno je zapaziti kako nas svijet želi oblikovati prema svojim pravilima potrošačkog društva. Odmakli smo se od razmišljanja kako bi svoj život – svoju osobnost trebali temeljiti na Božjim rješenjima koje je svijetu predstavio Isus Krist.

Kaže Isus: „Tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.“ ( Iv 11, 25-26) suvremeni čovjek nažalost, često vjeruje svjetskim savjetima, bori se za svjetske zahtjeve i smatra kako je najbolje juriti za istima.

Čovjek se po smrti poznaje, zapisano je u knjizi Sirahovoj. Zašto? Zato jer se nakon smrti čovjek ima napokon priliku osloboditi ništavnosti zemaljskih okvira koje mu svijet prikazuje isključivom opcijom opstanka. Pozvani smo kao kršćani sagledati stvari na pravi način. Pozvani smo izgrađivati svoju osobu i pouzdanje u Boga, ali kako bi to mogli moramo biti spremni na poniznost.

Što je to poniznost? Čovjekovo priznanje da nema apsolutno znanje o svemu i da nikada neće sustići svjetske prestižne zahtjeve jer svijet servira uvijek iznova novotarije koje prikaže kao izuzetno poželjne/potrebne za čovjekovu radost. Međutim, to je toliko daleko od prave istine.

Prava istina je Isus Krist.On nam je dao upute i savjete na koji način shvaćati zemaljsku stvarnost, štoviše trebali bi tu stvarnost koristiti u Božje svrhe, diviti se Božjem djelovanju i želji da čovjeka stvori kao najuzvišenije i najsloženije biće. Najuzvišenije po dostojanstvu, najsloženije po količini komponenata od kojih se sastoji.

Zamolimo Isusa da nam tijelo u zemaljskoj stvarnosti ne preuzme kontrolu nad našom osobnošću koja u skladu s kršćanskom vjeru može vidljivi svijet oko nas doživjeti i sagledati na pravi način, a to je ne smatrati ovaj svijet isključivom opcijom ljudskog života.

– za portal “Bog je tu” piše mag.relig. Sandra Čukelj