U poznatu molitvenu Facebook grupu “Molitve i svjedočanstva” stiglo je jedno u nizu svjedočanstava koje je je oduševilo gotovo 10 tisuća čitatelja u samo pola dana. Što je napisala ova predivna majka prenosimo u cijelosti originalni tekst:
SVJEDOČANSTVO
Hvaljen Isus i Marija. Prije dvije godine, kada je počeo moj put obraćenja bila sam majka troje djece. Nikad nisam voljela biti majka, nisam voljela brinuti, biti kod kuće, raditi sve te kućanske poslove majke domaćice. Osjećala sam se godinama kao zarobljena. Prvo dijete rodila sam u 21. godini, i umjesto sreće, osjećala sam tugu jer sam morala napustiti fakultet i sve ono što sam sanjala, voljela i željela i posvetiti se tom malom biću i obitelji.
U brak sam ušla ranjena sa ranama iz svog djetinstva. Tata je bio alkoholičar i djetinstvo pamtim kao manjak ljubavi, nepoštovanja, svađe roditelja i konstantan prizor tate u alkoholiziranom stanju.
Sa tim ranama nisam se znala nositi. Osjećala sam mržnju, bila sam puna bijesa, srdžbe, ljutnje. U takvom stanju “gradila” sam brak koji je godinama bio sličan braku mojih roditelja. Kada sam rodila prvo dijete, pala sam u depresiju. Godinama sam danima plakala. Suprug i ja svađali smo se danima, godinama, često. Ostali članovi obitelji oslovljavali su me kao da sam luda.
Kroz godine, rodila sam još dvoje djece. Kada sam rodila drugo dijete, koje sam uistinu željela, davala sam se toliko za to dijete da sam na kraju izgubila sebe. Tada sam počela jako i teško psovati, kao nikad. Djeca me nikad nisu ispunjavala, bila su samo teret. Željela sam da što prije odrastu, da mogu uživati u životu. Željela sam sve na što nas poziva ovaj pali svijet. Nakon godine dana, željela sam se silno zaposliti i ići raditi i raditi stalno samo da nisam kod kuće. Suprug i ja smo se i dalje mnogo svađali. Tražila sam izlaz iz stalnih svađa. U srcu sam osjećala da se želim rastati. Suprug je isto to osjećao, ali odlagali smo, zbog djece. U našem braku bilo je i lijepih trenutaka, koji su često padali u vodu, zbog mnogo loših. Međutim, Bog je već tada imao drugi plan za mene. Neplanski sam zatrudnila sa trećim djetetom. Ono što nikako nisam željela, još jedno dijete, još jedno “sve ispočetka”. Razlika između djece bila je malena, bilo je teško. Suprug je zbog stalnih svađa koje su se natavljale vrlo kasno dolazio kući s posla. Djeca su mi postajala sve veći teret. Gušila sam se. Rane koje sam nosila, činile su svoje. Za sve sam krivila oca koji je tada već bio pokojni. Zbog svoje ludosti, zbog djetinstva, zbog toga što i ja ponekad tražim utjehu u alkoholu, zbog ovog života koji je kaos, zbog nemira u srcu, zbog toga što ne mogu biti normalna osoba koja voli, koja stvara, nego samo ruši.
U osam godina braka, skoro nikad nismo hodali u crkvu, ni nedjeljom, ni blagdanima. Nismo molili nikada. Nismo vjerovali. Suprug sav slomljen, tada već na rubu da pokrene rastavu odlazi poslovno u Široki Brijeg sa svojim ocem koji mu predlaže kad su već tamo da odu u Međugorje. On odlazi samo iz reda. Odlazi na Podbrdo kod Gospe, ništa posebno, ali sjeme je bilo zasijano.
Svađe su postale učestale. Svaki dan suze i grube riječi. Zlo je težilo za rastavom, ali Bog je imao plan. Objavio se suprugu u snu. Kaže mi suprug jedno jutro: sanjao sam Međugorje, vodim te tamo. Iako sam se protivila, otišli smo. Penjali smo se do Gospe, gdje je moj suprug molio za Majčin zagovor i za spas naše obitelji. Tada počinje naše obraćenje. Mi počinjemo moliti zajedno. Spoznajemo svoje slabosti, mane, grijehe. U mislima dobivam nove spoznaje. “Slučajno” na tv-u naletim na seriju “The Chosen” (Izabrani) i pogledam također “slučajno” samo jednu scenu u kojoj Isus govori cariniku Mateju: “Slijedi me” i on ga bez puno pitanja krene slijediti. Ta scena me oduševila i često sam razmišljala o njoj. Često sam razmišljala o imenu Matej i kako bi tako nazvala svoje dijete, ako bi još jedno imala i ako bi bilo muško. Medutim tada još nisam bila obraćena i vodila sam se za onim da ne želim imati više djece. U Međugorju molim za oslobođenje, molim da Bog omekani moje srce, da budem ljubav svojoj obitelji i da uzme sve moje rane iz djetinstva i otkloni sve demone koji me tlače zbog mojih grijeha i grijeha mojih predaka. Isus me čisti, suze same teku, osjećam mir po prvi put nakon dugo vremena u svetom mjestu Međugorju.
Dolazim kući kao nova osoba. Nešto novo se dogodilo. U meni je radost, svjetlost. Grlim, volim, živim. Bila sam živa, a umirala sam, sada: “Ne živim više ja, nego Krist živi u meni”. S vremenom, u srcu sam počela osjećati da sve što u novom životu želim je vršiti volju Božju i živjeti za Krista. Počinjem moliti za životni put. Nezaposlena sam, troje djece. Tijelo želi jedno, Krist poziva na drugo. U osmom mjesecu 2024. odlazim sa suprugom na Mladifest, iako skroz neplanirano, odigrano Božjom voljom.
Zadnji dan Mladifesta, suprug i ja odlazimo do vrta Uskrslog Isusa i tamo se pomolim onako snažno iz srca, Bože moj, molim te pokaži mi svoju volju za moj život, molim te da to bude na oko vidljivo jer ja evo vidim tvoje znakove, ali ne razumijem ih u potpunosti.
Nakon samog izlaska iz vrta i hoda do crkve na otvorenom, sa strane na jednoj klupi sasvim “slučajno” sjedi jedan tata i nuna malu bebu u kolicima. Prije preobraćenja znam da nikad sama od sebe ne bi pogledala u tu bebu jer svega toga oko malih beba bilo mi je preko glave, postojali su čak periodi kada malu bebu nisam mogla ni vidjeti, ma samo što dalje od mene.
Tada sam pogledala u tu bebu i pomislila kako je slatka te sam se nagnula još malo da bolje vidim i nešto toplo je zaigralo oko mog srca. Par koraka dalje ja sam počela plakati, suze iz mene počele su se slijevati, osjetila sam takav žar, takvu toplinu, kao da gorim. Osjetila sam snažno prisutstvo Duha Svetoga. Hodala sam po Međugorju usred dana i plakala, ljudi su me pogledavali. Ja sam željela prestati plakati ali nisam mogla. Hod me vodio do Gospe ispred crkve. Kao da me netko primio za leđa i vodio, ne sjećam se uopće zašto sam se uputila kod Gospe ni gdje je tada bio moj suprug, da li je bio pored mene ili negdje sa strane, ja sam hodala pravo prema Gospi. Onaj tren kada sam kleknula kod Gospe shvatila sam da mi je Bog na jasno i na oko vidljivim znakom dao do znanja da je to moj životni put. Isti onaj koji mi je navjestio još davno prije kada ni nisam bila obraćena, kada mi je srce zaigralo na ime Matej.
Kada sam željela svoju volju, zatrudila sam sa trećim djetetom. Kada sam opet željela nešto svoje Bog mi je pokazao da su djeca i obitelj moj životni put. Da ostanem kod kuće, ono što nisam nikako željela, da rodim još djece, što je za mene bilo što dalje od mene, da budem majka i odgajam ih za nebo. Da se dajem zbog ljubavi Njegove. Da se dajem u svemu kao On za mene i za tebe, baš za tebe koji ovo čitaš upravo sada, jer se dao za sve nas, da nas spasi od smrti od jada, bijede i tuge. Svaka kapljica tvoje svete Krvi Isuse, vrijedi, jer tu sam, dolazim vršiti volju Tvoju. I onda kada si noseći svoj križ, susreo svoju majku Mariju i rekao joj: “Majko, evo sve činim novo”. Uistinu, nisi lagao. Učinio si ono što si obećao, evo priznajem pobijedio si, slomio si, pokorio si me. Spoznala sam Tebe, Živog Boga i Tvoja žrtva, nije bila uzalud. Umirem sebi, za tebe Isuse!
Suprugovo svjedočanstvo u cijelosti:
https://youtu.be/EgHq2pwIvBY?si=FqqwsqKsnF6z9ifQ
Ove godine 23.10. biti će nam deset godina braka. U mjesecu listopadu, koji je posvećen Gospi. Hvala ti Majko što si nas zagovarala i što nas zagovaraš kod svog sina Isusa. ❤️
Moj sin Matej i ja. Međugorje, 2025:
Originalnu objavu kao i niz drugih svjedočenja možete pronaći pridružujući se grupu “Molitve i svjedočanstva” klikom OVDJE