Odrasla sam u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji i poznavala Isusa Krista, svog Boga, oduvijek – na jednoj općenitoj razini. Ta bi razina bila čak i dovoljna da me život nije lomio na razne načine, pa sam u svemu tome morala pronaći i otkriti dublje dimenzije svoje vjere.
Dok sam tražila Isusa, dok sam mu bila daleko, dok sam lutala ovim svijetom ranjena, slomljena i grešna – konstantno sam pokušavala doći do Njega kroz neke „posrednike“. U svojim najtežim trenucima znala bih se obratiti nekom svećeniku misleći da će me on, kao Božji predstavnik, saslušati i reći mi da je Bog tu, da me voli – ali, nažalost, to se nije događalo. Naišla bih na nezainteresiranost ili nerazumijevanje, a ponekad i na osuđivanje, što bi me još više udaljilo od onoga čemu sam težila. Tražila sam, a nisam više ni znala što tražim ni koga tražim. Tražila sam neko objašnjenje, iscjeljenje, smisao. Nastojala sam ga pronaći kroz psihoterapeute, različite energetske iscjelitelje, budističke filozofe, kroz znanost, kroz pobožne ljude, knjige, jeftine newage priče, čakre i razne analitičare smisla bez pokrića. Sve navedeno udaljilo me od same sebe – bila sam samo još zbunjenija i umornija. Išla sam s brojnim pitanjima i postavljala ih ljudima, nadajući se da će mi oni približiti Boga, a ništa nisam dobila sve dok s tim pitanjima nisam došla svome Ocu – dok nisam u Njega pogledala, Njemu se obratila, pred Njim se rasplakala, pred Njim se slomila i Njemu zavapila da mi pomogne. Bez posrednika, bez ljudi koji su grešni i nesavršeni kao i ja sama, koji mi ne mogu dati ono što trebam.
Tek tada sam shvatila da je sve u Njemu – svi odgovori, sav smisao, sva ljubav. Zašto su mi trebale godine i tolika lutanja? Zašto se odmah nisam obratila Bogu? Baš zato što sam tu imala najveće otpore – a najveći otpore često skrivaju i najveći blagoslov. Duže vrijeme molila sam na sve načine, osim na onaj najvažniji – razgovor s Bogom kao sa svojim prijateljem, svojim Ocem. Kada sam jednog dana iz voljnog mjesta odlučila savladati te otpore, biti jača od njih i pristupiti svome Bogu, tada se sve promijenilo. Tada sam shvatila da mi ne treba razumijevanje ljudi niti ikakvo posredovanje.
Danas Mu dolazim kao svome najboljem prijatelju: žalim Mu se, kukam Mu, postavljam Mu pitanja, ljutim se, kažem Mu da Ga ne razumijem, dajem Mu svoj osjećaj odbačenosti, ostavljenosti, nevrijednosti, neadekvatnosti – dajem Mu sve svoje rane, tuge, boli i neshvaćanja. I On to preuzme, On to iscijeli. Danas Ga slušam. Kroz svakodnevnu Božju riječ pronalazim odgovor i ohrabrenje za svaku svoju situaciju, pa i onu najtežu s kojom se cijeli život borim. Ja Mu pričam, Ja Njega slušam – On mi govori, voli me, podržava i brine o meni. Taj osjećaj bio je ono čemu sam težila svih ovih godina traženja. Moj put bio je dug i mukotrpan, a On je zapravo cijelo vrijeme bio tu – samo sam ja bila izranjena i izgubljena pa Ga nisam vidjela.
Ovom mjestu na kojem se sada nalazim prethodile su godine molitve, svetih misa, ispovijedi, pričesti, posta, devetnica, molitvi svih vrsta, hodočašća, čitanja Biblije – i onda kada mi se nije dalo. Mogu reći da sam dugo vremena sve to prakticirala plačući, nalazeći se u tami, ali nisam odustala. Sav taj moj trud i napor odledio je i otopio, malo po malo, santu leda koja se nalazila oko mog srca. Otpor je nestao i pronašla sam ono što sam tražila. Pronašao me – kao izgubljenu svoju ovčicu. I cijeli svoj život uložit ću u nastojanje da Mu ostanem blizu. To je od danas moj jedini cilj.