Željela bih s vama i s čitavim svijetom podijeliti svoje svjedočanstvo da Bog zaista postoji i da djeluje onda kada Ga najviše trebamo. Moja priča počinje 2022. godine, kada mi je u studenom iznenada počelo biti loše, a nisam znala što mi se točno događa. Pojavile su se lagane vrtoglavice, ali ih nisam smatrala ozbiljnima i uvijek sam samoj sebi govorila da je to najvjerojatnije od umora. Tada sam bila u drugom razredu srednje škole, prepuna školskih i privatnih problema, i mislila sam da je sve zbog opterećenja. Ubrzo nakon toga krenuo je nagli unutarnji nemir i tjeskoba toliko jaka da sam jedva uspjela pomaknuti određeni dio tijela jer sam bila slaba, a tijelo mi se činilo oduzetim. Počela sam moliti za ozdravljenje već u prosincu iste godine. Imala sam snažnu bol u želucu, nisam smjela želudac ni dotaknuti jer je bol bila jako intenzivna, a sve se to dogodilo u kratkom periodu od mjesec dana. U siječnju 2023., odmah nakon Nove godine, odlučila sam otići doktoru provjeriti nalaze, no svi su bili i više nego odlični. Nije bilo nikakvog problema ni uzroka, a meni je svaki dan bio sve mučniji i gori. Potom je krenuo abnormalni umor koji me vodio u stalno spavanje – nisam se mogla održati budnom, od cijelog dana bila bih budna jedva tri sata, sve ostalo bih prespavala. Uzrok se i dalje nije pronašao jer sam prema nalazima bila potpuno zdrava. U veljači 2023. krenula sam na praksu, gdje mi je pozlilo pa su me poslali kući. Kada sam ponovno provjerila nalaze, bili su savršeni. Tada sam se sjetila da možda nije u pitanju tjelesni nego duhovni problem. Odmah sam potražila molitvu za skidanje uroka, a prije nego sam se pomolila, pisalo je: „Ako nakon molitve budete osjetili olakšanje, znači da je molitva djelovala.“ I baš se to dogodilo – nakon molitve sam osjetila kao da je neki teret pao sa mene.
Ali tu počinje pravi pakao, jer se u meni počeo odvijati duhovni rat između tame i svjetla. Moji roditelji to nisu shvaćali, nikome u školi niti nadležnima nisam pričala o toj situaciji jer bi me najvjerojatnije poslali psihijatru, a ja sam se osjećala kao da sam na samrti. Tog trenutka sam shvatila da mi je netko učinio veliko zlo i da se to neće riješiti brzo kako sam mislila. U duši sam osjećala snažan nemir, toliko jak da nisam mogla biti u prostoriji s više ljudi. Lice mi je izgledalo mrtvo, tijelo mi je bilo slabo, a duša prepuna bola i nemira. Svaki dan sam molila molitve oslobođenja, a kad bi se ukazala prilika, odlazila sam na duhovne obnove ili euharistijska klanjanja. Primala sam razne osude od strane bližnjih i prijatelja jer nitko nije shvaćao moje stanje, pa čak ni ja sama u potpunosti. Iste te godine 2023. pala sam razred i zbog tog stanja nisam završila srednju školu. Moje borbe su iz dana u dan izgledale uzaludne. Čitala sam svjedočanstva drugih ljudi i pomišljala da mene Bog uopće ne želi pogledati. Mjeseci su prolazili, ali nije bilo pomaka – možda su se dogodile neke male promjene, no moj križ bio je prevelik i pretrnovit da ga moja leđa izdrže.
Nakon završetka 2023., u 2024. su se iste stvari nastavile događati. Mislila sam da kad svećenik kaže da trebamo vjerovati Bogu, to znači vjerovati u Božje postojanje, i uvijek bih u molitvi govorila: „Bože, vjerujem da postojiš, pomozi mi.“ Do jedne večeri, kada sam molitvu promijenila. Molila sam četiri sata izgovarajući iste riječi: „Molim te, Bože, oslobodi me, vjerujem da postojiš“, dok nisam rekla: „Bože, vjerujem da ćeš me osloboditi.“ Te večeri Duh Sveti snažno je sišao na mene i ispunio mi dušu – u toj milosti bila sam 30 minuta. Sljedeće večeri izgovorila sam iste riječi, ali ovaj put Duh Sveti bio je izliven na mene nevjerojatnih četiri i pol sata. Tako da postoji razlika između vjerovanja u Božje postojanje i vjerovanje u Božje djelovanje. Tada još uvijek nisam bila oslobođena ali sam te večeri otvorila Bogu put do svoje duše i pokazala vjeru u Njega. Iste te godine 14.9 u Zagreb je došao laik Damian Stayne, došla sam na njegovu duhovnu obnovu u velikom isčekivanju i prepuna vjere, na samom putu do Jaruna osjećala sam mir, kao da mi je nešto govorilo da će se tamo dogoditi nešto veliko. Nakon Mise, krenula je duhovna obnova, ali prije duhovne obnove ja sam molila Boga da me oslobodi, tako da sam skoro 4 sata izgovarala riječi ” Isuse oslobodi me, ja ti vjerujem “ tada sam osjećala u sebi manifestacije oslobođenja i tu sam pala pod kušnjom straha, obuzeo me snažan strah jer sam se bojala da ne dobijem demonske reakcije, da ne završim na TV-u i da me poznanici ne gledaju kao čudakinju. Na toj večeri nisam bila oslobođena, ali Bog je preko tog čovjeka meni otvorio put oslobođenja jer sam osjećala već nakon mjesec dana poslije duhovne obnove da sa mene pada tjeskoba koja me gušila gotovo 2 godine. I tek sada u 2025 godini mogu reći da sam prošla ogromni pakao, blisku smrt, ogromne gubitke, snažne osude ali sam iz svega toga ustala zajedno sa Bogom. Danas radim, borim se za sebe i sa Bogom idem u bolje sutra. Život počinje tek onda kada pomislimo da završava, a ja znam da ću služiti Bogu među živima. Moje svjedočanstvo neka svakome borcu protiv duhovne sile tame bude velika utjeha, jer je takva utjeha i meni trebala. Inače ja ovdje imam mnogo toga da napišem, ali ovo je ukratko rečeno, bilo je tu i mnogo drugih padova ali najvažnije je da znate da mi je taj duhovni rat skoro oduzeo život sa jako malo godina ali danas sam živa zahvaljujući Onome koji je na Križu pobijedio smrt. Božji blagoslov!