Zašto nas naučene molitve same po sebi ne mijenjaju?
Kršćanska vjera kojoj kao narod pripadamo i ispunjavanje njezine forme putem običaja neće nas odvesti do živoga Boga. Poštovani čitatelji, vjerojatno ste i sami primjetili kako nas brojno verbalno izgovaranje naučenih molitvenih obrasca nimalo ne mijenja. Vjerojatno ste primijetili kako vas ni mnogobrojni satovi vjeronauka tijekom obrazovanja nisu previše promijenili.
Ova problematika seže puno dalje nego se to na prvo pogled čini. Savjetodavno i preventivno je dobro izreći kako teorija i znanje ne mijenja čovjeka pa makar se radilo o znanju koje u svom središtu ima Boga. Vjeroučenici su često zbunjeni shvaćajući vjeronauk kao tek jedan od izbornih predmeta, a možda smo im baš mi vjeroučitelji zaboravili reći da je naš Bog živ, da nam je sve o sebi izrekao preko svog Sina Isusa Krista i da je tog Boga briga za svakog od nas ponaosob. Isto tako,možemo se zapitati koliko smo samo puta molili molitvu “Oče naš”, a možda bi bilo pravednije reći govorili istu.
Koliko smo puta navedenu molitvu doživjeli sa istinskom željom da susretnemo Boga Oca kojem se u obraćamo putem iste? U tome je velika razlika. Svaka napamet izgovorena molitva je naša propuštena šansa doživjeti istinsku Božju prisutnost u svom životu. Zato je najbolje svaku molitvu započeti svojim riječima, svojim mislima jer kada pričamo svoje riječi i svoje rečenice tada ćemo krenuti razmišljati kome se to i zašto obraćamo. U takvim se onda situacijama naziru natruhe pomaka u našem duhovnom životu. Za naš duhovni rast nam više vrijede par rečenica upućene Bogu preko kojih smo svjesni da nas Bog čuje i da ga je itekako briga za naš život.
Bog je navedeno upravo pokazao u osobi Isusa iz Nazareta. Zato je važno da shvatimo kako nas sva pomoćna sredstva poput pučkih pobožnosti mogu, ali i ne moraju odvesti do stupnja duhovnosti gdje postajemo svjesni Boga kojeg je svijetu objavio Isus Krist. Drugim riječima, ukoliko primjećujemo da nas molitveni verbalni obrasci udaljavaju, a ne približavaju Bogu tada moramo mijenjati nešto u svom molitvenom životu.
Krenimo od malih molitvenih stvari, zagledajmo se u križ Isusa Krista i promatrajmo koliko nas voli. Zagledajmo se i dalje u zoru uskrsnuća i počnimo natruhe vječnosti koje žive u nama, a koje su vidljive u neprestanom traženju smisla života shvaćati realnima. Radost je uskrsnuća upravo tamo gdje nastojimo suživjeti sa objavljenim Bogom Isusom Kristom svaki dan, a ponekad i bez prevelih riječi, ponekad je dovoljno samo šutjeti i promatrati križ…