Želim podijeliti svoje svjedočanstvo o Božjoj ljubavi, snazi molitve i čudu koje je promijenilo moj život i život moje obitelji. Imam muža, tri predivne kćeri i sina.
U 36. godini ostala sam trudna. Kada sam saznala za trudnoću, osjećaji su mi bili pomiješani. Bilo je malo straha jer sam smatrala da sam možda već pomalo starija trudnica i razmišljala o mogućim rizicima, ali istovremeno sam bila presretna kada sam vidjela radost svoga muža, svoje djece i cijele obitelji. 🤍
Nisam ni slutila kroz kakvu ću kušnju morati proći.
Tada mi je moja najstarija, petnaestogodišnja kći rekla:
„Mama, ja sam molila da ti rodiš još jedno dijete, brata.“
Moja trudnoća do šestog mjeseca tekla je uredno, bez ikakvih problema. A onda sam dobila temperaturu.
Sve je počelo kao obična prehlada koja se s vremenom pretvorila u borbu za život. Budući da se temperatura stalno vraćala, po savjetu svog liječnika otišla sam u bolnicu, pomalo u strahu i brizi za djecom koja ostaju kod kuće jer mi je muž bio na putu, a opet, s druge strane, osjećala sam olakšanje – pružit će mi se stručna pomoć i uskoro ću se vratiti kući.
Nažalost, moje stanje u bolnici se pogoršavalo. Nije išlo na bolje. Kao trudnici davali su mi prilagođene lijekove koji su trebali što manje štetiti djetetu, ali istovremeno nisu bili dovoljni da se moje stanje popravi.
Imala sam vrlo visoke temperature i groznice koje su me tresle toliko jako da su se i druge trudnice u mojoj sobi, kao i sestre koje su me njegovale, moj muž i moja jetrva, koji su bili uz mene, jako bojali. U njihovim očima, koliko god oni to pokušavali prikriti i tješiti me, vidjela sam ogromnu zabrinutost, strah i tugu za mnom.
Kroz dan-dva izolirali su me od ostalih trudnica, kao mjeru opreza, jer nikome nije bilo jasno zašto se moje stanje ne popravlja. Bila sam gotovo kao u karanteni. Vadili su mi nalaze, radili pretrage i testirali me na sve moguće bolesti.
Uzrok mojih komplikacija, nažalost, nije bio na vrijeme otkriven.
Očekivala sam da će liječnik koji je pola godine privatno pratio moju trudnoću i bio u kontaktu sa mnom kada sam dobila temperaturu možda malo više poduzeti oko mene kao svog pacijenta i pružiti podršku. Ipak, ne zamjeram. Vjerujem da je sve to, kako god da je bilo, bio dio Božjeg plana.
Tih teških dana u bolnici došao je svećenik zajedno s mojim mužem. Dao mi je ono što mi je u tom trenutku bilo najvažnije – bolesničko pomazanje. Pomolio se za mene i rekao mi:
„Ne boj se. Ovo je za tvoju duhovnu snagu.“
Borba za život
Stanje je postajalo sve gore. Počeli su problemi s disanjem i preniskom saturacijom. Kako je vrijeme odmicalo, osjećala sam kako se lagano gubim, kako gubim snagu, kao da tonem u neko bespuće. Halucinirala sam.
Moji nalazi bili su sve lošiji. Kisik koji su mi davali za mene je bio nedovoljan. Koliko god ga pojačavali, stalno sam govorila:
„Boca vam je prazna, meni fali zraka.“
Slijedom okolnosti, unatoč trudu liječnika oko mene, nitko nije mogao odobriti snimanje pluća rendgenom, osim glavne šefice koja je bila na putu, a koje je bilo potrebno obaviti nakon pregleda pulmologa. Vjerojatno je svatko razmišljao o riziku zračenja za bebu i nije htio preuzeti odgovornost.
Sve dok nije došla šefica odjela, a već je prošlo nekoliko dana, i rekla:
„Što ste čekali? Odmah snimiti pluća!“
Ja sam već bila toliko slaba da nisam mogla ustati iz kreveta ni doći do rendgena, a kamoli stajati i snimiti pluća. Sestre, Marina i moja rodica Vesna, koje su bile uz mene i kojima sam neizmjerno zahvalna za sve što su radile za mene i oko mene, pomogle su mi. Naravno, uz mene je cijelo vrijeme bio i moj muž.
Nakon snimanja sve je bilo jasno – teška upala pluća. Sepsa. Inducirana koma. 😓
Uspavana… a moji najmiliji prolaze noćnu moru, tražeći duhovnu pomoć koja je jedino preostala. 😓
Nakon tri dana probudila sam se.
To buđenje bilo je jedno od najtežih iskustava u mom životu. Dezorijentirana i polusvjesna pogledala sam svoje tijelo, modro od uboda igala, priključeno na sve moguće aparate – respirator za disanje, centralni kateter u vratnoj veni, sondu u nosu preko koje su me hranili, braunile, kateter, tlakomjer na ruci koji se svakih nekoliko trenutaka napuhivao i stiskao moju upaljenu i bolnu venu te cijevi kojima su sestre kroz aparat za disanje svako malo čistile nakupine koje su stvarala moja bolesna pluća.
Borba se nastavlja… Bože moj. Samo mi je kroz misli prošlo: „Kako je tek Tebi bilo na križu?“ Ne znam otkud mi to, ali Bog zna…
Ali onda sam pogledala svoj stomak.
„Bože moj, moje dijete je još tu sa mnom. Hvala Ti, Bože.“ 🙏🏻🤍
Ljudski gledajući, činilo se da se moje tijelo polako gasi.
Ali Bog nije odustao od mene. 🙏🏻🤍
Nisam mogla pričati. Komunicirala sam sa sestrama pišući na papir rukom koju sam jedva mogla pomicati. Bilo je jako teško biti svjestan u takvoj situaciji, kada aparati upravljaju mojim tijelom i kada si ovisan o drugima.
Bilo je trenutaka kada je sve izgledalo izgubljeno. Mislila sam: „Ja ovo ne mogu.“ Gledala sam ostale teške bolesnike oko sebe, njihove borbe i smrti. 😓 Bilo je straha, boli, tuge, neizvjesnosti i pitanja na koja nisam imala odgovor.
Razmišljala sam o svojoj djeci i silno tugovala i plakala za njima. Hoću li ih više vidjeti?💔
Moj muž je dolazio svakodnevno u posjete koje su morale biti kratke zbog same situacije i sigurnosti mene i drugih pacijenata. Samo je on mogao ući do mene. Bio je moje svjetlo na kraju tunela, moja veza s djecom i obitelji. Punio me pozitivnim stvarima, prenosio mi pozdrave djece (čitao mi njihove riječi podrške, želja za moje ozdravljenje i molitve koje su pisale na papirima slale mi 🥲🤍 🤍🤍),pozdrave obiteji ,prijatelja,dragih ljudi,susjeda i govorio mi koliko ljudi moli za mene , i da ce biti sve u redu, da se ne brinem..ali kad on ode ja nastavljam svoju borbu.
Sviće dan pa dolazi duga noć i tako redom…
U nekim trenucima bilo mi je toliko teško da sam i sama osjećala da ne mogu dalje. Posebno jedne noći, kada sam imala krvarenje pomislim gubim dijete i ja ću uskoroo…jer nema šanse da ovo preživimo. Srećom, uzrok je bio hematom koji je pukao, koji nije bio opasan. Boreći se sa samom sobom svojom tjeskobom.. mislima ,osjećajima i situacijom kojoj se ne nazire kraj, u jednom trenutku slabosti, jednostavno sam se predala Bogu:
„Bože moj, primi me, molim te, ja više ne mogu. Preteško je.. Nemam više snage..Umorna sam..jako umorna…
U tom teškom stanju borbe te noći za koju sam mislila da je poljednja,imala sam iskustvo jedne predivne svjetlosti kojom sam bila obasjana.Osjetila sam takvu toplinu i jedan neopisivi osjećaj sigurnosti i ugode željela sam tu ostati, kao malo dijete u zagrljaju roditelja osjetila sam nježan poljubac i njegovu vrelinu na obrazu , to je bilo neopisivo..bilo je nadnaravno..nešto predivno..pitam se pa ko je to, oko mene samo aparatii..nema nikoga ..tišina ..duga noć..
Bog mi je dao znak. Tu sam, s tobom sam. Nisam te ostavio
I zaista Njegov plan je bio drugačiji. Bog je djelovao iako ga nisam vidjela, i dotakao na svoj način.
Dotakao me preko molitava moje obitelji koja je proživljavala svoje teške trenutke brige boli, tuge ,neizvjesnosti i mislima o najgorem.
Snaga i podrška meni i mojima dolazila je od mnoštva ljudi koji su organizirali molitve i svete mise. Molili su svećenici, časne sestre, obitelj, dragi kumovi i prijatelji koji su tih dana bili na hodočašćima, ali i ljudi koji me možda nikada nisu ni upoznali. Danas vjerujem da je Bog kroz te molitve dao snagu mom tijelu da se ponovno bori i nastavi dalje.
Sutradan je došlo do komplikacije s disanjem. Tražila sam pomoć i pisala da nešto nije u redu sa mnom. Hitno su se okupili liječnici. Zbog problema s ugruškom i komplikacije koja je nastala naglo su morali izvaditi respirator. Sjećam se riječi liječnika: „Reanimacija.“ Bila sam svjesna ozbiljnosti situacije i svega što se oko mene događalo dok su se liječnici borili da me spase.
Hitno mi je stavljena maska i počela sam disati uz pomoć kisika. Od trenutka kada sam dobila masku kao da sam ponovno udahnula život u svoje tijelo. Ja ponovno samostalno dišem. Bože moj, bio je to poseban osjećaj. Bila je to velika radost za mene, ali i za liječnike koji su bili tu u tom trenutku i govorili mi: „Uspjela si, Tanja! Uspjela si! Čestitamo!“ Mislili su da skidanje s aparata sigurno neću moći preživjeti. Nisam mogla govoriti, a samo sam htjela reći da sam dobro i da jave mojoj obitelji. Svi su bili u čudu. Od tog trenutka moje je stanje postupno bilo sve bolje, a nalazi su se popravljali.
Počela sam se oporavljati. Moje dijete bilo je dobro. Čudo se dogodilo. I sami liječnici govorili su da je Božja ruka bila iznad nas. Svaki dan skidali su jedan po jedan aparat s mene. Počela sam samostalno jesti i hodati. Uskoro sam izašla iz intenzivne njege i nastavila oporavak.
Iako sam još bila u bolnici, ponovno sam bila u zagrljaju svoje djece, muža, roditelja i svojih najmilijih. Uz mene je bila i moja sestra Dražana, koja je doputovala i pratila me tijekom oporavka. Uz mene je bila moja obitelj, kao i naši roditelji koji su prolazili svoje teške dane brige, tuge i neizvjesnosti za svoje dijete.
Dolazili su mnogi liječnici, radili preglede, snimali pluća i slušali ih. Nisu mogli vjerovati da se bolest povukla i da se na plućima više ništa ne čuje. Dok sam se oporavljala u bolnici, ni sama ne znam broj poziva, poruka i posjeta obitelji, dragih ljudi, medicinskog osoblja i liječnika. S posebnim poštovanjem spominjem doktora Karlovića, koji je prije svega veliki čovjek, kao i sve one koji su se iskreno radovali sa mnom i mojom obitelji jer su i sami bili svjesni da je nemoguće postalo moguće.
Znak koji sam ugledala na svojoj ruci
Tih dana oporavka, dok sam još bila u bolnici, moram posvjedočiti i o slici koja se pojavila na mom zapešću, na mjestu na kojem je više puta rađena arterijska punkcija. To je jedan od bolnijih zahvata koji sam morala proći više puta zbog mjerenja kisika i plinova u krvi. Kada je sestra skinula zavoj, na mjestu modrice na zapešću pojavila se slika koja me duboko dirnula – lik Isusa, a u njegovoj dugoj kosi lik djeteta.
Ni sama ne znam opisati taj osjećaj i emocije koje su krenule. Bila sam toliko uzbuđena da sam mogla čuti kako mi srce snažno i ubrzano lupa. Bilo je nestvarno. Posumnjala sam u samu sebe: vidim li dobro, je li to plod moje mašte? Nisam željela biti neozbiljna. Pitala sam se jesam li dostojna toga što upravo gledam na svojoj ruci. Doživjela sam to kao da mi moj Gospodin ponovno govori: „Tu sam. S tobom sam.“ Za mene je to bio znak potvrde moga ozdravljenja.
Toj slici svjedočila je i moja obitelj, kao i svi oni kojima sam je pokazala. Kako je modrica prolazila, tako je i slika nestajala, ali fotografirala sam je i pokazala svećeniku na ispovijedi. Njegov odgovor bio je: „Bog nam ponekad jednostavno pokaže neki znak.“ Bože moj, hvala Ti.
Dva mjeseca poslije rodio se Josip
Nakon dva mjeseca oporavka i redovitih kontrola, 17. kolovoza 2010. godine rodila sam živog i zdravog dječaka Josipa. Danas Josip ima 16 godina. Svjedok je nemogućega u ljudskim očima, a mogućega u Božjim, svjedok snage molitve i vjere u Božje milosrđe koje je neiscrpno, svjedok da nikada ne odustanemo, koliko god neka situacija izgledala bezizlazno. Bog je tu.
Svjedok koji me svaki dan podsjeća da, kada mi mislimo da je sve gotovo, Bog još uvijek ima svoj plan. Bio je uz mene kada ja više nisam imala snage. Bio je uz mene kroz molitve moga muža, djece, obitelji, prijatelja, svećenika i svih ljudi koji su molili za mene. Danas ne mogu reći da sam samo preživjela jednu tešku bolest. Ja vjerujem da sam dobila novi život.
Zato ovo svoje svjedočanstvo ne želim završiti pričom o bolesti, komi i strahu. Želim ga završiti zahvalom.
HVALA TI, BOŽE
Hvala Ti, Bože, što si bio uz mene kada sam mislila da više ne mogu dalje. Hvala Ti što nisi odustao od mene kada su ljudi gubili nadu. Hvala Ti za moj život. Hvala Ti za moju obitelj. Hvala Ti za moje tri kćeri i za moga sina Josipa koje si mi darovao.
Hvala Ti za moga muža koji je bio uz mene u svakom trenutku, moje svjetlo kada je bilo najtamnije. Hvala Ti za moju obitelj, pogotovo za one koji su bili uz moju bolesničku postelju, držali me za ruku kada je bilo najteže i pružali mi utjehu i podršku – Danijelu, Vesnu, Marinu i sve ostale, Bogu znane. Neka im njihovo dobro vrati dobrim.
Hvala Ti za naše roditelje, naše sestre i njihove obitelji, brata i njegovu obitelj, koji su prolazili svoje teške dane na svoj način, a nama i našoj djeci s ljubavlju pružali oslonac, podršku, utjehu i nadasve duhovnu pomoć kroz molitve. Hvala Ti za moju dragu kumu Maju, Danicu i ostale hodočasnike koji su bili duhovno uz mene i moju obitelj, nosili me u svojim srcima i molili za moje ozdravljenje na svetim mjestima koja su tih dana pohodili. Vjerujem da su mi njihova ljubav, vjera i molitva dale snagu u najtežim trenucima. Neka vam dragi Bog uzvrati za svaku vašu molitvu, dobrotu i ljubav.
Hvala Ti za sve ljude koji su pomogli mojoj obitelji i bili im podrška i utjeha u teškim trenucima. Hvala Ti za sve osobe koje su mi darivale krv i krvne pripravke koji su mi bili potrebni. Hvala Ti za svećenika, dragog fra Tomislava, koji me posjećivao u teškim danima, molio se nada mnom i podijelio mi sakrament bolesničkog pomazanja. Hvala za njegovu duhovnu pomoć meni i mojoj obitelji.
Hvala za svaku izmoljenu krunicu, svaku misu, svaku molitvu i svaku riječ ohrabrenja. Hvala Ti za liječnike i medicinske sestre koji su se borili za moj život. Hvala Ti što si mi dao snagu kada je ja više nisam imala. Hvala Ti što si mi pokazao da nisi daleko.
„Tu sam. S tobom sam. Nisam te ostavio.“
Danas, nakon svega što sam prošla, mogu samo reći: BOŽE, HVALA TI. Hvala Ti što si me vratio mojoj obitelji. Hvala Ti što si sačuvao moje dijete. Hvala Ti za svaki novi dan.
I ako moje svjedočanstvo može nekome dati samo malo nade, želim reći: Ne gubite vjeru. Ne prestajte moliti. Jer kada čovjek više ne vidi izlaz, Bog još uvijek vidi put.
Bogu hvala i slava za sve što je učinio za mene i moju obitelj.
Tanja Bošnjak – pravo prijenosa svjedočanstva dodijeljeno isključivo portalu bogjetu.com