Foto: Mihael Vrbanić
Koliko puta tijekom dana napravimo nešto, a da o tome uopće ne razmišljamo? Ustanemo iz kreveta, operemo zube, popijemo kavu, izađemo iz kuće. Toliko smo navikli na te male, svakodnevne stvari da ih gotovo i ne primjećujemo. A onda upoznamo nekoga čija je svakodnevica drukčija od naše i shvatimo koliko toga uzimamo zdravo za gotovo.
Upravo nas na to podsjeća priča o Kristianu Obradu, osobi koja živi s cerebralnom paralizom, a čiji je život prikazan u kratkom dokumentarnom filmu „U pokretu”.
Film je snimio Mihael Vrbanić, koji je nekoć bio Kristianov osobni asistent. Kroz petnaestak minuta gledateljima želi približiti Kristianovu svakodnevicu, ono što ostvaruje i stvara, ali i izazove s kojima se susreće. No, Mihaelova želja nije bila snimiti još jednu priču koja će u gledateljima izazvati samo sažaljenje. Želio je pokazati nešto mnogo važnije: da je pred nama prije svega čovjek, sa svojim osjećajima, sposobnostima, željama i vlastitim životom.
„Ona je osoba s invaliditetom, a ne invaliditet s osobom!”
Javljajući se našem portalu, Mihael je objasnio što ga je potaknulo na snimanje filma i koju poruku želi prenijeti ljudima.
„Glavna poruka koju želim prenijeti jest ta da ako osoba ima neki invaliditet, ona nikako nije niti bi trebala biti osuđena na život u četiri zida, bilo doma, bilo u nekoj ustanovi. Zato jer ne može hodati ili micati rukama, ne znači da ne može misliti ili osjećati. Ona je osoba s invaliditetom, a ne invaliditet s osobom! Ne mogu to dovoljno naglasiti. Ključno je da vidimo u tim osobama.”
Koliko je samo važno zastati nad ovim riječima. Jer čovjeka je lako promatrati kroz ono što ne može. Lako je vidjeti invalidska kolica, poteškoće u kretanju ili potrebu za tuđom pomoći. Ali iza svega toga nalazi se osoba koju tek trebamo upoznati. Osoba koja ima svoje misli, svoj karakter, svoje radosti i brige. Osoba koja želi biti prihvaćena, uključena i imati priliku živjeti svoj život. Invaliditet je dio nečijeg života, ali nije cijela njegova priča. Upravo je to jedna od najvažnijih poruka koju Mihael želi prenijeti kroz Kristianovu svakodnevicu.
Ponekad je potrebno samo pružiti priliku
Mihael se u svojem iskustvu posebno osvrnuo na naš odnos prema osobama s invaliditetom. Ističe kako ih često, čak i nesvjesno, promatramo kroz određene pretpostavke, ne razmišljajući koliko takav pristup može utjecati na njihovo uključivanje u društvo. Umjesto da unaprijed zaključujemo što netko može ili ne može, potrebno je upoznati osobu, čuti njezine želje i pružiti joj priliku.
„Treća stvar koju želim prenijeti jest da je na nama (‘zdravima’) odgovornost da se potrudimo, izađemo iz svojih komfor zona, pobijedimo strahove i zamišljene nemogućnosti koje nas koče i postanemo svjesni da smo mi ti koji trebaju učiniti prvi korak prema njima i pozvati ih da nam se pridruže u svakodnevnom životu, u aktivnostima naših zajednica i slično.”
Mihael pritom upozorava i na nešto što se lako može dogoditi. Iz straha, nesigurnosti ili uvjerenja da nešto nije moguće, ponekad sami stvaramo prepreke koje možda uopće ne bi morale postojati. A nekada je dovoljno učiniti prvi korak. Pozvati nekoga, uključiti ga u razgovor, zajedničku aktivnost ili život zajednice. Ne pretpostavljati unaprijed da ne može sudjelovati, nego ga pitati. Jer uključivanje počinje onda kada drugoga prestanemo promatrati izdaleka i počnemo ga doživljavati kao nekoga tko pripada među nas.
Život ne staje unatoč invaliditetu
Dokumentarni film „U pokretu” ne zaobilazi ni zahtjevniju stranu Kristianove svakodnevice. Mihael ističe da film prikazuje kako aktivan i pozitivan život može biti moguć i uz prepreke koje donosi cerebralna paraliza. Istodobno, ne želi zanemariti napor koji takav način života zahtijeva, uključujući i stalne terapije kojima Kristian mora pristupati.
O tome je napisao:
„Ovaj film nije toliko vezan uz pitanje ‘Zašto?’ koliko je vezan jednostavno uz to da bude jedno snažno svjedočanstvo koje pokazuje da je moguć aktivan i pozitivan život (jakost koja proizlazi iz njihove slabosti) unatoč preprekama koje nose stanja poput cerebralne paralize, ali i s druge strane također pokazuje da takav način života zahtijeva određenu cijenu koju je potrebno platiti da bi ‘normalnije’ funkcionirali i to se očituje u vidu konstantnih terapija koje Kristian mora pohađati. Život ne staje unatoč invaliditetu.”
To je važno razumjeti. Ne treba umanjivati poteškoće s kojima se netko svakodnevno susreće, ali ne treba ni dopustiti da upravo te poteškoće postanu jedino po čemu ga poznajemo. Kristianova priča poziva nas da vidimo i jedno i drugo. Da prepoznamo izazove, ali i čovjeka koji, unatoč njima, nastavlja živjeti, stvarati i ostvarivati ono što želi.
„Pomaganje drugome u ljubavi često iziskuje mrtvljenje od nas samih”
Posebnu vrijednost ovoj priči daje i Mihaelovo osobno iskustvo. Vrijeme koje je proveo kao Kristianov osobni asistent nije mu donijelo samo priliku da nekome pomogne. Promijenilo je i njegov vlastiti pogled na život. Kako sam kaže, Bog ga je kroz to iskustvo učio ljubiti drugoga i služiti mu, imajući na umu njegove potrebe.
„Izuzetno je bitno kada pomažemo nekome, da to činimo u ljubavi, a ne na silu, ne bez osjećaja za drugoga i nikako ne na način da to samo ‘odradimo’. Odrađuje se trening, a ne pomaganje drugoj osobi. Pomaganje drugome u ljubavi često iziskuje mrtvljenje od nas samih. Meni osobno je to bio jedan od najtežih izazova.”
U tim se riječima krije poruka koja se ne odnosi samo na osobe s invaliditetom, nego na svakoga od nas. Koliko puta nekome pomognemo, ali smo pritom mislima već negdje drugdje? Koliko puta učinimo ono što treba, a zaboravimo da je pred nama čovjek kojemu možda jednako toliko znači i naša pažnja, strpljenje ili jednostavan razgovor? Istinska pomoć nije samo u onome što činimo za drugoga, nego i u načinu na koji to činimo. Mihaelovo iskustvo podsjeća nas da ljubav prema bližnjemu nije uvijek velika gesta. Ponekad je to upravo ono svakodnevno, tiho služenje koje traži da barem na trenutak vlastite potrebe stavimo u drugi plan.
Možda ćemo nakon ove priče drukčije gledati i vlastiti život
Govoreći o onome što je naučio, Mihael priznaje da ga je susret s Kristianovom svakodnevicom potaknuo i na razmišljanje o vlastitim brigama. Prisjetio se koliko se često opterećujemo problemima koji nam se u određenom trenutku čine velikima, dok istodobno postoje ljudi koji svakoga dana prolaze kroz izazove o kojima gotovo nikada ne razmišljamo. Posebno ga je dotaknula spoznaja da i najobičnije stvari, poput ustajanja iz kreveta, za nekoga mogu predstavljati velik napor. To ne znači da naše brige nisu stvarne ili da ih trebamo zanemariti. Ali možda nam upravo ovakve priče mogu pomoći da barem malo promijenimo pogled na ono što imamo.
Da se prisjetimo kako nije sve u onome što nam nedostaje. Da ponekad primijetimo i ono što nam je već darovano.
Mihael je svoju poruku sažeo ovim riječima:
„I na kraju želim reći da ovo svima nama može biti poticaj da počnemo mijenjati struju razmišljanja u svojoj glavi i jednostavno krenemo u svakome danu promišljati o blagoslovima koje primamo i te blagoslove početi shvaćati za ozbiljno jer ako smo ustali, oprali zube i pojeli i popili bez ičije pomoći, to je itekako ozbiljan i velik blagoslov. Dajmo više pažnje i fokusa na takve stvari. Budimo na tome zahvalni. Tada ćemo uistinu postati i radosni.”
Možda je upravo to jedna od najljepših stvari koje možemo ponijeti iz ove priče. Ne uspoređivati svoje teškoće s tuđima, nego naučiti više cijeniti vlastiti život i biti pažljiviji prema ljudima oko sebe. I ne zaboraviti da svatko od nas, bez obzira na svoje sposobnosti ili ograničenja, ima jednako ljudsko dostojanstvo. Jer vrijednost čovjeka ne mjeri se onime što može učiniti sam, nego time što je čovjek.
Pogledajte dokumentarni film „U pokretu”
Mihael Vrbanić svojim je filmom želio približiti Kristianovu priču, ali i potaknuti gledatelje da osobe s invaliditetom počnu promatrati drukčijim očima. Možda nakon ovih petnaestak minuta nećemo moći promijeniti cijeli svijet. Ali možemo promijeniti način na koji pristupamo čovjeku pokraj sebe. Možemo nekoga bolje upoznati. Pružiti mu priliku. Pozvati ga da nam se pridruži. I prestati unaprijed odlučivati što netko može ili ne može. A možda ćemo, kada sljedećeg jutra ustanemo iz kreveta i započnemo svoj dan, barem na trenutak zastati i zahvaliti Bogu za ono što smo do jučer smatrali sasvim običnim.
U nastavku pogledajte dokumentarni film „U pokretu”, koji donosi priču o Kristianu Obradu.
POGLEDAJTE FILM „U POKRETU” → Cijeli film
bogjetu.com