Danas je bio jak dan. Toliko jak da više nisam mogao misliti. Nisam osjećao tijelo, ni um, kao da me je i duša napustila. Praznina bića. Ali čuo sam danas nekoliko puta hvala.
Odgovorih – Bogu hvala. Svako dobro je od Boga. I rekoh si da mi ništa ni ne treba. Ako se Bog negdje poslužio samnom, neka je. Nije bitno jel sam umoran ili prazan. Bitno je da se djelo Božje ostvaruje i da se ne griješi.
Dao bih sve osjećaje i iskustvo molitve za osmijeh ljudi kojima sam poslan. Dosta mi je. Ustvari dosta mi je i bez hvala i bez osmijeha, jer Bog zna što radi. Ostao sam i bez želje. Na kraju dana. Tek zahvala prije počinka.
Ipak, vidjevši ovu sliku maloga siromaha i čovjeka kako se gledaju, ipak sam u smiraj dana poželio nešto. Poželio sam i previše.
Kad bih uspio spojiti dvije ljubavi iz ovih četiri očiju što se gledaju, imao bih sve. Bio bih ljubav.
fra Krešimir Josip Bahmec www.bogjetu.com