Donosimo meditativnu prozu nadahnutu riječima iz Izaije 41,10, koje nas podsjećaju da je Bog stalno prisutan, ponekad tiho i neprimjetno, ali sigurno.
U ispraznosti i osjećaju odsutnosti čovjek je često upućivao svoje riječi Bogu: „Zašto mi se ne javljaš Bože?“ „Daj mi neki čudesan znak.“ „Govori sa mnom!“
A Bog na svaki strah i upućenu riječ odgovori: „Ne boj se, jer ja sam s tobom.“ I pošalje leptira koji sjedne na rame čovjeka i maše krilima. Čovjek ga mrzovoljno otjera i nastavi zanovijetati.
„Zar mi ne možeš odgovoriti i pričati sa mnom!?“
I u ranim jutarnjim satima Bog pošalje slavuja pod prozor da pjeva čovjeku te da mu se javi svojim prisustvom. Umoran i mrzovoljan čovjek zatvori prozor i navuče zastore mrmljajući:
„Prokleta ptica. Zašto me gnjaviš tako rano?“
I nastavi sa svojim mrzovoljnim ispadima.
„Ti mene ne voliš Bože!“ čovjek konstatira. „Da ti je imalo stalo do mene stao bi ovdje živ preda mnom.“
I Bog daruje čovjeka; rodi mu se dijete.
A čovjek opet mrzovoljan i sjetan zanovijeta Bogu.
I poživi tako čovjek život u mrzovolji i negodovanju kriveći Boga za svoje probleme.
I kad napokon stane pred Božji sud ponovno upita Boga:
„Zašto me nikada nisi poslušao ni posjetio Bože!?“
A Bog odgovori:
„Ne osvrći se plašljivo dijete moje, jer ja sam Bog tvoj.“
„Potapšao sam te po ramenu, a ti si me otjerao; budio sam te iz sna u svježa jutra, a ti si zatvorio vrata preda mnom. I stao sam pred tebe i dao ti da izgradiš most sa mnom, a ti se nisi ni na trenutak poveselio svom prvorođencu. Vidiš ja sam ipak bio s tobom.“
Zoran Hercigonja, autor proznih tekstova
bogjetu.com