Evo što je zapravo blagdan Svih svetih
Autor Poslanice Hebrejima napisao je: “Stoga, budući da smo okruženi tolikim oblakom svjedoka, oslobodimo se svakog tereta i grijeha koji nas prianjaju i ustrajmo u trci koja je pred nama, držeći naše oči uprte u Isusa, vođu i usavršitelja vjere” (12,1-2).
Ovaj odlomak je prekrasan opis zajedništva svetaca, nečega toliko temeljnog za kršćansku vjeru – da svi kršćani izražavaju svoje vjerovanje u nju kada recitiraju Apostolsko vjerovanje.
Svetac je svaka osoba koja je na Nebu. Dok je “svetac” kao naslov rezerviran za one čije je živote crkva temeljito istražila (obično kroz čiji se zagovor može dokazati da su se dogodila dva čuda).
Svi, od tvoje svete bake do mučenika koji su suočeni sa smrću za Krista: svi su oni dio zajedništva svetaca. Crkva spominje sve te svece na blagdan Svih svetih.
Povijest blagdana otkriva mnogo o crkvenom shvaćanju zajedništva svetaca. Zajedništvo svetih je crkva, i živih i mrtvih. Dan Svih svetih nije uvijek bio svečanost koju je slavila univerzalna crkva i ne slavi se svugdje 1. studenog. Blagdan je nastao u najranijim stoljećima Crkve, kada su kršćani spomenuli mnoge mučenike koji su umrli od ruke Rimljana, progonitelja.
Budući da je bilo toliko mnogo mučenika, nisu mogli imati svaki svoj blagdan; ali na njih se gledalo kao na važne svjedoke pa kršćani nijednog od njih nisu htjeli izostaviti. Zbog toga se svakog proljeća obilježavala jedinstvena komemoracija za “sve mučenike” kojom su se slavili oni koji nisu imali svoj jedinstveni blagdan.
Ovo je najranije obilježavanje nečega sličnog blagdanu Svih svetih za koje znamo. Mnoge istočne katoličke crkve još uvijek obilježavaju Dan Svih svetih u proljeće.
Nakon što je kršćanstvo legalizirano u cijelom Rimskom Carstvu 313. godine i kada su nasilni i krvavi progoni došli do kraja, bilo je uobičajeno obilježavati sjećanje na mučenike u raznim područjima diljem carstva. Vidimo čak i da se to spominje u spisima svetaca, a sveti Efrem ( 373.) i sveti Ivan Zlatousti ( 407.) spominju spomen na sve svete.
Ova se praksa proširila daleko po cijelom Mediteranu i šire, sa spomenicima svih svetaca koji su se pojavili u Antiohiji, Rimu, Engleskoj, Salzburgu i još mnogo toga.
Početkom sedmog stoljeća, papa Bonifacije IV posvetio je rimski Panteon – nekada svetište svim bogovima rimske mitologije – kao kršćanskoj crkvi Blažene Djevice i svih mučenika.
Papa Grgur III. posvetio je i kapelu u bazilici sv. Petra svim svetima, s datumom obljetnice 1. studenoga. Rim je 1. studenoga usvojio kao datum blagdana Svih svetih u VIII. stoljeću, a papa Grgur IV. iz devetog stoljeća proširio je to obdržavanje na cijelu Latinsku Crkvu.
Sada, stoljećima kasnije, blagdan Svih svetih je sveti dan obveze i prepoznat kao jedan od najvažnijih blagdana u liturgijskom kalendaru. Međutim, proslava Noći vještica obično zasjenjuje obilježavanje Dana Svih svetih.
Većina nas shvaća da je Noć vještica u stvarnosti bdijenje Svih svetih (“Allhallows Eve” ili “Hallow E’en”), ali sam Dan Svih svetih postao je nažalost sporedan.
To ne bi trebalo biti tako. Sveci su naši prijatelji, naši zagovornici, naša braća i sestre u Kristu. Duboko se brinu za nas, a crkva ih prepoznaje kao uzorne, kao uzore za nasljedovanje.
Kako onda možemo proslaviti ovaj prekrasni blagdan Svih svetih?
Bez obzira obilježavate li spomendan pojedinačno ili u grupi ili obitelji, postoji mnogo načina za obilježavanje ove svečanosti. Najočitiji je: Odlazak na misu. To je sveti dan i nema prikladnijeg načina za spomen na svetačke živote onih koji su prošli prije nas od euharistijske žrtve.
Također je dobro činiti i druge liturgijske ili molitvene stvari za obilježavanje dana: moliti se, čitati o životima svetaca; pogledati film o svecu; moliti litanije svetih; sjetiti se svog sveca zaštitnika i proučiti njegov život.