Papa Benedikt XVI. je izrekao jednu divnu rečenicu koja glasi: „Sveci Crkve su živo evanđelje.“ Što ta prekrasna papina rečenica u stvarnosti znači? Kako je protumačiti?
Svi znamo – evanđelje je Radosna vijest. Vijest o čovjeku, Bogu, grijehu, spasenju, vječnom životu. I ne samo to, evanđelje je sve što čovjek kao vjernik živi, traži, što ga muči, čemu se nada. To je cjelokupna životna stvarnost za svakoga od nas ponaosob.
To što je u evanđelju sadržano kao mogući način i stil života, to isto se može vidjeti, osjetiti i promatrati u životima svetaca. Svaki svetac je originalan, neponovljiv, i u svakome promatramo njegovu originalnost preko koje nam progovara Bog.
Na temu i stvarnost milosrđa Božjeg u crkvenom životu možemo izdvojiti svece: padre Pia, sestru Faustinu i našeg Leopolda Bogdana Mandića. Oni su tako mi se čini najoriginalniji i najupečatljiviji pokazatelji što je Božje milosrđe, te kako se odnositi prema grijehu, ispovijedi, grešnicima.
Pošto sam vrlo često duhovno vodstvo na hodočašćima u Padovu, pa tako i sv. L. B. Mandiću, dao sam se u proučavanje lika i djela našeg sv. Leopolda. Vrlo bitno mi je bilo saznati što o njemu kažu njegova subraća redovnici, njegovi suvremenici koji su ga vrlo dobro poznavali i sa njim živjeli svakodnevni život. Kako su ga osobno doživljavali i kakav je bio kao redovnik – kapucin, svećenik i vrsni ispovjednik?
Čitajući razne tekstove o njemu napisane iz tog vremena kao svjedočanstvo, bio sam impresioniran onim što sam pročitao. U jednom tekstu sam pročitao kako je bio vrlo blag u ispovjedaonici kada je na kraju ispovijedi dijelio pokoru.
Bio je toliko blag u tome da su se subraća redovnici sablažnjavala i govorila da to nije dobro. Da bi trebao biti stroži. Zbog toga su mu subraća kapucini zabranila da ispovijeda njihove sjemeništarce jer su smatrali da treba za grijehe u ispovijedi davati veću pokoru kako bi se pokornici osvijestili od grijeha i nužno duhovno promijenili nakon ispovijedi.
Kada su ga pitali zašto ne daje veću pokoru, odgovorio je:
„Milosrđe Božje je veliko, dajem malu pokoru da to ljudi shvate. A ja ću svojim žrtvama i molitvom nadoknaditi Bogu njihovu pokoru, ostatak njihove pokore.“
Dakako da tu njegovu poruku parafraziram i ne donosim je baš u čisto izvornom obliku. Ali poruka je jasna. Milosrđe Božje je izuzetno veliko, kao i Božja blagost prema grešnicima. Veliko milosrđe i blagost kada su u pitanju laki, ali i teški grijesi.
Problem grijeha – ispovijedi i pričešćivanja
Prije nekog vremena dobio sam mail slijedećeg sadržaja:
„Već duže vrijeme promišljam o nečemu i ne nalazim odgovor koji me ispunjava. U ispovijedi kažemo da ‘mrzimo svoje grijehe i da čvrsto odlučujemo da više nikada nećemo griješiti’. Čovjek, naravno, kad tad sagriješi i time prekrši te riječi iz svete ispovijedi. Dapače, ponekad nekoliko sati nakon ispovijedi čovjek padne i već prekrši to obećanje te ne može pristupiti sutradan sv. pričesti. Također i to pitanje kada se smije pristupiti pričesti, a kada ne, kolika je ta razlika teškog i lakog grijeha, na primjer jedne laži koja nije velika, a opet je laž – grijeh iz Božjih zapovijedi?“
Čovjek je nesavršeno biće. U SZ piše da i pravednik po sedam puta na dan pogriješi. Ako pravednik, to jest svetac, na dan pogriješi barem sedam puta, koliko tek mi puta u jednom danu pogriješimo?
Griješiti u životu je realnost. Nismo savršeni. Nitko nije bez grijeha.
Ali realno je to spoznavati, priznati i žaliti zbog grijeha. Grijehe ispovijedati. Bili to laki ili teški grijesi.
Gdje je granica između teškog i lakog grijeha?
Rekao bih da za to postoje norme Crkve koje jasno kažu što je laki a što teški grijeh. Ali bih isto tako želio naglasiti kako laki grijeh može prijeći u lošu naviku i postati teški grijeh.
Neki dan sjedim u kafiću kraj autoservisa i čekam da me pozovu kako bih podigao auto sa servisa. Za susjednim stolom sjede dva muškarca i piju kavu. Jedan je izuzetno tih, razgovara mudro, mirno, kulturno. A drugi u svakoj trećoj rečenici psuje Isusa.
Bilo mi je to odvratno slušati. Pomislio sam da ga pitam je li katolik. Odustao sam od te ideje da ne dođe do nekog mogućeg skandala, svađe.
Pitao sam se u sebi ako je katolik kako može tako učestalo psovati Isusa? Kako može onoga tko mu daje životne radosti, uspjehe, sređenu obitelj, dobar posao, bacati u blato?
Pozvali su me vrlo brzo u servis i napustio sam taj kafić.
Razmišljao sam: to više nije mali grijeh, to užasno bogohuljenje, ta opaka psovka prelazi zbog loše navike u teški grijeh, teški duhovni nered u psovaču. Taj psovač verbalno truje svaku životnu sredinu u koju dođe: na poslu, u kafiću, na ulici, u obitelji.
Tko to normalan može slušati takve psovke, takvo bogohuljenje, prostakluk? Ako je katolik, onda je po svom ponašanju, lošoj psovačkoj navici užasna antireklama za vjernike.
Takav grijeh je za mene osobno postao teški grijeh, iako bi mnogi rekli da spada u područje malih grijeha. No, to je moja percepcija grijeha o kojoj se može diskutirati.
Tu, na tom primjeru, možemo vidjeti da je tanka granica između lakog i teškog grijeha.
Laž koja je spomenuta u prethodnom mailu također ima svoju gradaciju.
Lagati, krivo svjedočiti na sudu da nekoga upropastiš, ili širiti veliku laž da nekoga pod svaku cijenu ocrniš, nije isto kao kad dijete slaže zašto je zakasnilo iz škole.
Pitanje nepravde?
U Hrvatskoj ima veliki broj poduzetnika koji izigravaju državne zakone pa radnicima daju za plaću neki novac na ruke, a drugi preko računa i plaćaju male svote za mirovinsko i zdravstveno osiguranje – čine po mom sudu težak grijeh.
Nepravedna plaća radniku je već u SZ bila grijeh u nebo vapijući. Zašto? Takvo ponašanje poduzetnika je upropaštavanje radnika i normalne, realne i buduće moguće mirovine za starost, varanje države. Grijeh u nebo vapijući.
O tome se nažalost malo govori u crkvenim krugovima, u propovijedima, među katolicima. Još manje se govori o stvaranju lošeg glasa o drugima. A to je onda kada bez čvrstih argumenata nekoga nazivamo lopovom, lošim čovjekom, lošom ženom, lošom obitelji.
Odakle nam pravo da to činimo? To je veliki grijeh kada dobro proglašavamo zlim. Kada bez suda dajemo nekome presudu i upropastimo njegovo dostojanstvo i ugled. Kada o čovjeku ne govorimo pod prizmom što je u njemu dobro, a što eventualno loše.
Pričešćivanje
Kada sam bio na jednoj župi, jedan vjernik koji je baš svake nedjelje išao na svetu misu rekao mi je:
„Velečasni, po mom sudu i uvjerenju ne treba svaku nedjelju ići na sv. pričest. Čudim se onima koji idu svake nedjelje na pričest. Za mene je dosta dva puta godišnje.“
Takva je bila njegova katolička samosvijest. Dakako minimalistička – o Uskrsu i Božiću se ispovjediti i pričestiti.
Njegova pak žena svake nedjelje išla je na pričest i češće se ispovijedala. Nastaje pitanje kako smo odgojeni, kako shvaćamo duhovnu dubinu svete pričesti.
Je li to katolički minimalizam ili odraz dublje katoličke osobne duhovnosti?
Znamo da se sa lakim grijehom može ići na sv. pričest. Ali da taj laki grijeh smo dužni ispovjediti na prvoj sv. ispovijedi.
Na samom pokajničkom činu na početku sv. mise i prije molitve „Ispovijedam se“ pred cijelom Crkvom se kajemo za lake grijehe.
No, pričešćivanje nije samo „zakonska obaveza“ vjernika za Uskrs, Božić i još neke crkvene svetkovine, eventualno župnog zaštitnika. Pričest je puno više od toga.
Što i kakvu duhovnu dubinu nosi sv. pričest fantastično opisuje jedna pjesma koja se pjeva na misnim slavljima u sjeverozapadnim krajevima Hrvatske. Vrijedno bi ju bilo često čitati i pjevati po našim crkvama.
Klanjam ti se Isuse, usred bijele hostije
Izvor sreće ponajveće, ti si Isuse.
S anđelima slavim te, usred bijele hostije
U toj doli punoj boli, ti si moje sve.
Ljubim tebe Isuse, usred bijele hostije
Vruće želim, srcem cijelim,
Uvijek ljubit te.
Nisam vrijedan Isuse, pod krov duše primit Te:
Ja se kajem, sve ti dajem, Ti oprosti sve.
Okom vjere gledam Te, usred bijele hostije:
Ljubav Tvoja, sreća moja, Bože moje sve.
Jednu želju imam tek, da Te ljubim žarko vijek:
I da vazda budem Tvoje, a Ti moje sve.
Moja snaga Isus je, usred bijele hostije:
Ti si snaga, meni draga Kriste mileni.
Vladimir Trkmić