Sjećam se jedne divne rečenice pokojnog don Živka Kustića novinara, kolumniste i urednika GK koju je izrekao o propovjednicima i njihovim propovijedima. Ona je glasila: „Propovjednik u jednoj ruci treba držati Bibliju, a u drugoj ruci dnevne novine.“ Malo me ta rečenica u prvi mah zbunila, učinila znatiželjnim, a potom motivirala. Pitao sam se što to znači? No, vrlo brzo mi se odgovor nametnuo sam po sebi.
To znači da propovjednik treba biti aktualan, blizu vjerničke životne stvarnosti koja nas okružuje. Nažalost vrlo malo je takvih propovjednika koji bi bili čvrsto na zemlji u svakodnevnoj stvarnosti. Propovjednici, barem neki se u svojoj propovijedi zadrže pretežito na tumačenju – analizi dnevnih biblijskih tekstova sa vrlo malo ili gotovo ništa aktualizacije. U stilu kako to primijeniti u svakodnevnom životu. Učili su nas nekad profesori liturgike i propovjedništva da propovijed treba imati dobar uvod, razradu biblijskih tekstova određenog dana, suvremenu aktualizaciju i zaključak. Što bi značilo da propovjednik treba nakon uvoda u propovijed analizirati Božju riječ, a onda je primijeniti na svakodnevnu praksu i stvoriti zaključak. Rečenica poznatog kolumniste i urednika GK don Živka upravo to znači.
Događanja u svijetu, događanja u mom gradu, u mom životu treba promatrati uvijek kroz „biblijske naočale“. Kada propovjednik tako propovijeda, priprema se za propovijed tada ima bezbroj mogućnosti kako sa velikim žarom propovijedati. Svakidašnjica koju promatramo i živimo je često daleko od biblijskih i žarko željenih okvira ponašanja. Uzmimo na primjer molitvenu poruku sadašnjeg pape Lava za ovaj mjesec. Tijekom mjeseca listopada molite molitvu krunice za mir u svijetu. Ratovi u svijetu, tenzije za mogući još veći rat na širem planu su velike. Što nam preostaje? Moliti za mir u svijetu, prvenstveno za ratna područja koja su obavijena ratnim operacijama. Rekao bih da papa nije preporučio samo molitvu krunice nego i druge načine osobne molitve. A to je naša spontana molitva svakog dana.
Muke sa molitvenom hladnoćom
Ovih dana u ruke mi je došao jedan tekst molitve moliteljice koja se bori sa kako kaže lijenosti u molitvi i gubljenjem molitvenog žara: “Prije sam u životu svaki svoj dan proživljavala s Isusom. Molitva je bila kratka ujutro i navečer, a duža jednom tijekom dana u kojoj bih o svemu s Isusom pričala. Već neko duže vrijeme toga nema. Moja molitva je površna i nije svakodnevna. Životne okolnosti su tome pridonijele, ali i moja lijenost u molitvi koja mi je postala opterećenje. Moje pitanje vama je kako vratiti molitvu, žar u molitvi i kako da ponovno živim svoju vjeru svakog dana. Svaki savjet će mi dobro doći.”
Žarka i svakodnevna molitva
Prvo što znači žarko? Žarko znači da je to onaj koji je izvor jake topline; vruć, zažaren, koji sija kao žar, veoma živih boja, blistav, koji je nabijen osjećajima; vatren, strastan, žarka ljubav. Nastaje pitanje kakav sam ja u molitvi? Izbjegavam li namjerno ili nenamjerno opće molitvene teme i samo mislim na sebe i svoje teškoće kad molim? Pod utjecajem raznih duhovnih pokreta u Hrvatskoj prenaglašavala se možda osobna, strogo subjektivna molitva. Znam često imati misu molitvenoj zajednici koja na misi nakon službe riječi daje mogućnost osobnog molitvenog izričaja (odjeka) pojedincima pred zajednicom od djece do najstarijih. Najčešći molitveni izričaji su osobne naravi: „ja pa ja, ja pa moja obitelj, eventualno ja, pa moja molitvena zajednica.“
To je premalo za molitvu. To je čisti subjektivizam. Obično su to molitve vrlo kratke i bez neke velike aktualizacije. Tako slušam najčešće molitve za sebe, za muža ili ženu, djecu, uspjeh u školi i na fakultetu. Molitva bi trebala ići u veću duhovnu širinu. Sveopća Crkva, svijet, svjetski problemi, problemi u našoj državi, gradu, viđeni okom i srcem molitelja. Molitelj bi poput propovjednika kako ga je vidio don Živko Kustić trebao preskakati granice svog kućnog praga i trebao bi se naći kao molitveni sudionik u teškim životnim situacijama svojih sugrađana, itd. Imam dojam da je takvih molitelja premalo.
Zašto? Jer smo se mi, ili nas je netko tako poslagivao i posložio u molitvi da radosti, tuge, tjeskobe drugih kao da nisu naše brige i kao da se to nas ne tiče. Sve su molitvene zajednice u Hrvatskoj dobre, te nemam ništa protiv njih. Možda bi ipak predmolitelji, katehete i učitelji molitve u tim zajednicama trebali sugerirati neumorno i postojano svojim članovima da njihova molitva treba ući i ulaziti svaki puta kada mole u širu društvenu zbilju koja ih okružuje. Ta hrvatska društvena zbilja koja nas okružuje je često okrutna, često tako teška i nerješiva da se samo kako je rekao Isus može liječiti postom i molitvom. Društvena zbilja je uvijek kompleksna, ozbiljna, često ispunjena tragedijama, ponekad mržnjom na sve što je katoličko. Molim li u osobnoj molitvi na nakane od općeg i šireg značaja? Ili sam uvijek taj koji ostaje u subjektivnim okvirima?
Primjer moguće žarke molitve koja poznaje duhovnu širinu
„Bože, živim u Hrvatskoj za koju mnogi kažu da je katolička zemlja.
Puno toga je doista lijepo u našoj domovini što me raduje, oduševljava, čini zadovoljnim, sretnim.
Ali ima puno toga što me čini žalosnim, pomalo nesretnim, tjeskobnim.
Mediji nam često nude Hrvatsku u kojoj ima puno svakakvog crnila, nasilja nad ženama, nasilja među mladima, raznih tragedija.
To nije moja Hrvatska kakvu kao vjernik želim. Želim Hrvatsku koja je čvrsto na temeljima katoličkih principa. To ti znaš Isuse.
Želim Hrvatsku u kojoj će biti manje korupcije, stranačkih svađa, poštivanja ljudskog dostojanstva, dostojanstva žene, dostojanstva čovjekova života od začeća do prirodne smrti.
Ja nisam u mogućnosti sam stvoriti takvu Hrvatsku. Zato te Isuse žarko molim da ja, da mi katolici budemo hrabri i zauzeti za svakog pojedinca koji na bilo koji način pati, ili je zastranio kao dijete Božje u nekim od ovisnosti. Često mi je nažalost stalo samo da ja i moja obitelj budemo dobro. Učini me jakim, zauzetijim da češće mislim i molim za druge.
Često sam izrazito sebičan u molitvi. Tražim samo sve za sebe. Da meni i mojoj obitelji bude dobro. U tome sam postao čak ohol i nezasitan. Providi moju situaciju, obdari me osjećajima žarke ljubavi, molitve, pobožnosti, da poput svetaca u prvi plan ne stavljam samo sebe i svoju obitelj, nego potrebe svih ljudi.
Puno toga sam dobio od tebe Isuse: zdravlje, dobar posao, solidan standard, dobru djecu. Učini me svojim svjedokom svugdje gdje se krećem da budem blag, pobožan, čvrst u vjeri, nepokolebljiv u situacijama kada se trebam pokazati praktičnim vjernikom.
Hvala ti Isuse na svemu. Hvala ti za tvoju blizinu, tvoju svakodnevnu pomoć i zaštitu. Ne zaboravi one koji u mojoj domovini pate na raznorazne načine.
Daj da ovom zemljom svi mi vjernici prolazimo čineći dobro, da nas tvoja ljubav grije i bude nadahnuće u svim životnim trenucima. Amen
Molitvene sugestije
Takvu ili sličnu molitvu možemo moliti svaki dan. Molitva kako ju ja zamišljam trebala bi ući u moju glavu, moje osjećaje, moje srce i dušu. Sa Isusom mogu sve pričati, u svemu se jadati, sve okolnosti jednog dana hrabro spominjati. One lijepe, i one ružne. Mogu ulaziti u sve tuge jednog dana, sve neuspjehe, sva razočaranja. Kada bi tako molili vjerujem da bi molitva postajala i bila jaka, žarka, postojana, duboka a ne površna. Tada bi nas molitva duhovno obogaćivala, činila sretnim jer smo postali altruistični. Zar Isus nije molio: „Ne molim te samo za sebe, molim te i za one koje si mi povjerio…“? A mi kako rekoh previše ili često smo u molitvi na onome „ja pa ja, pa opet JA“ i moji najbliži.
Molitveni žar
Što je molitveni žar? Čovjek je intelektualno, emocionalno i duhovno biće. Sve to ga čini kompletnim čovjekom. On je biće savjesti, biće prosudbe što je dobro a što je zlo. Da bi bio sretan, spokojan, treba biti u toj trostrukoj ravnoteži. Ravnoteži uma, srca, emocija i savjesti. Ta se ravnoteža postiže i ostvaruje tijekom cijelog života. Ako je nešto možda zapostavljeno, premalo njegovano tada govorimo o mogućoj nezrelosti, neostvarenosti u punini čovještva. Nesklad između uma, srca, savjesti i duhovnosti je moguć i često realna stvarnost. Molitveni žar je moguć, ostvariv kada molim čitavim bićem. Kada svega sebe uranjam u izricanje onog što nosim u sebi. A to je često i razočaranje, pesimizam, patnja, nezadovoljstva sa svime što me okružuje. Tada je kako neki kažu osobna molitva moćna jaka i tada mijenja mene i sve oko sebe. Sjetimo se iz evanđelja mnogih koji su prilazili Isusu da ih tjelesno ozdravi ili da se promijene u načinu života. Takvima je Isus odmah učinio ono za čim su žarko težili.
za portal bogjetu.com piše vlč. Vladimir Trkmić