Posrami me svijest koliko Bog trči za mnom…
Jesi li i ti kao i ja pa često u vrtlogu obaveza i svakodnevnih tjeskoba zaboraviš koliko trebaš biti sretan i zahvalan?
Posrami me svijest koliko Bog trči za mnom i ne odustaje i ne umara se od mog bježanja. Posrami me činjenica kako lako otupim za sve ono dobro, da to ne vidim ili uzimam zdravo za gotovo, ili još gore, mislim da je to nešto što je „moje djelo.“
Bogu sam zahvalan što mi daje ljude koje mogu voljeti, u kojima Mu mogu služiti i preko kojih mogu voljeti Njega. Nevjerojatan je blagoslov moći govoriti Njegove riječi, tješiti žalosne, biti brat i otac onima kojima je to potrebno i kojima me šalje.
Zahvalan sam Mu što djeluje kroz mene i čini stvari za koje znam da ih sam ne mogu činiti. Zahvalan sam što otvara nova vrata kad mi se čini da nema izlaza, i što je uvijek moje čvrsto sidro koje mi daje sigurnost u olujama koje mogu udarati na površini.
Zahvalan sam što mi daje da spoznajem uvijek iznova da sam tek na početku svoga puta i da toliko toga moram popraviti, da toliko toga On mora popraviti i izliječiti.
Zahvalan sam na mladima kojima me okružuje tako da nekad zaboravim koliko godina imam i što On djeluje unatoč tome što nemam kvalitete koje bi se za takvu službu tražile.
Često sam se žalio na svoje boli i križeve, a ni sad nisam puno bolji po tom pitanju, ali iza svega vidim koliko djeluje. Vidim koliko me po mojim križevima oblikovao i jačao i dao da mogu bolje razumjeti svijet i one koje mi šalje na put.
I zahvalan sam na umoru jer je to umor ispunjenosti. I zahvalan sam što me voli i vodi i ne odustaje.
A ako je tako sa mnom, ako mi daje takve milosti, meni grešniku, znam koliko tek voli sve vas koji ovo čitate.
Neka ti ovo bude poticaj da pogledaš iza svojih boli i briga i zahvališ na svemu.