Smije li katolik vjerovati u sudbinu?
U katoličkoj vjeri nema mjesta sudbini jer Bog je dao svakome čovjeku slobodnu volju oblikovati svoj život. Mnogi kažu da je sudbina samo druga riječ za Božju providnost, u koju mi vjerujemo.
“U čemu je zapravo razlika? Božja providnost jest određenje kojim Bog mudro i s ljubavlju vodi čovjeka i sva stvorenja prema njihovoj konačnoj svrsi. Mi, ljudi, ne rađamo se savršeni, ali svatko u životu ima mogućnost postići to savršenstvo, svetost osobnog života. Predajući se Božjoj providnosti da ga vodi, čovjek odabire najbolji put da to u zajedništvu s Bogom ostvari. Božja providnost, dakle, nije protivna ljudskoj slobodnoj volji nego traži čovjekovu osobnu i neprestanu suradnju.
Grijehom i odbijanjem slobodne volje čovjek joj se može i suprotstaviti. No, ni grijeh nam ne može uništiti priliku spasenja. Bog nam uvijek daje šansu ako mu se prepustimo. On svojom Providnošću i iz najvećeg mogućeg zla može izvući dobro. “Anđeli i ljudi, razumna i slobodna stvorenja, moraju prema svome konačnom određenju putovati po slobodnom izboru i s najvećom ljubavlju. Oni dakle mogu i skrenuti s pravoga puta. I zaista, sagriješili su. I tako je u svijet ušlo moralno zlo, neizmjerno teže nego fizičko zlo.
Bog nije ni na koji način, ni izravno ni neizravno, uzrok moralnoga zla. No, poštujući slobodu svoga stvorenja, dopušta ga i tajnovito zna iz njega izvući dobro: Budući da je savršeno dobar, svemogući Bog… ne bi nikada pustio da u njegovim djelima postoji ikakvo zlo kad ne bi bio dovoljno moćan i dobar da iz samoga zla izvuče dobro. Tako se tijekom vremena može otkriti da Bog, u svojoj svemogućoj providnosti, može izvuci dobro iz posljedica nekoga zla, pa i moralnoga, koje je prouzročeno od njegovih stvorenja: “Tako”, reče Josip svojoj braći, “niste vi mene poslali ovamo, nego Bog;… iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je ono okrenuo na dobro… da spasi život velikom narodu” (Post 45,8; 50,20).
Od najvećega ikad počinjenoga moralnog zla, odbacivanja i ubojstva Božjega Sina, prouzročena grijesima svih ljudi, Bog je preobilnom svojom milošću izveo najveće dobro: Kristovu proslavu i naše otkupljenje. Zlo ipak time ne postaje dobro. “Znamo da onima koji ljube Boga sve pomaže na dobro” (Rim 8,28). Svjedočanstvo svetih neprestano potvrđuje tu istinu.
Tako sveta Katarina Sienska kaže “onima koji se sablažnjavaju i bune zbog onoga što ih snalazi”, “Sve izlazi iz ljubavi, sve je određeno za ljudsko spasenje, Bog čini sve samo u tu svrhu”. A sv. Toma More malo prije svoga mučeništva tješi svoju kćer: “Ništa se ne može dogoditi sto Bog ne bi htio. A sve što on hoće, koliko nam se god moglo činiti loše, upravo je najbolje za nas”. I Julijana od Norwicha: “Božjom sam milošću naučila da se čvrsto moram držati vjere i s istom čvrstoćom vjerovati da će sve biti dobro… I vidjet ćeš sama da će
sve biti dobro.”
Čvrsto vjerujemo da je Bog Gospodar svijeta i povijesti. Ali nama su putovi njegove providnosti često nepoznati. Tek na kraju, kad završi naša djelomična spoznaja, kad budemo gledali Boga “licem u lice” (1 Kor 13,12), bit će nam potpuno znani putovi kojima je, pa i kroz drame zla i grijeha, Bog vodio svoje stvorenje – sve do počinka konačnog “Šabata” – “Subote” – za koji je stvorio nebo i zemlju.”
Katekizam Katoličke crkve 311-314
Sudbina je praznovjerni koncept podrazumijeva niz događaja koji su čovjeku unaprijed određeni. Ideja sudbine tako isključuje čovjekovu slobodnu volju i moguću suradnju s Bogom. Ona se na neki način događa “sama od sebe”, ona je “unaprijed zapisana”. Gotov plan. U našoj katoličkoj vjeri nema mjesta za takav način razmišljanja i vrednovanja osobnih i
zajedničkih životnih događaja.