Možda se osjećaš da je jedno slika koju projiciraš na van: ti koji si nasmijan, čvrst, stabilan, utočište prijateljima i rodbini, a da si drugo ti u dubini: usamljen, preosjetljiv, grešan, poremećen.
Možda osjećaš da su sva tvoja dobra djela gluma, nešto što činiš jer se tjeraš, nešto što činiš jer ti je postalo navika.
Ali, što je od te dvije stvarnosti ono što je prava stvarnost?
Jesi li ti ono što osjećaš, ili si ono što činiš? Obilježavaju li te tvoje rane ili tvoji postupci?
Cijeniš li u drugima ono što čine, ili ono što su unutar svog balončića? Bi li svom prijatelju koji je uz tebe i koji ti pomaže kad ti je teško zamjerio što u sebi nosi neki križ za koji samo on zna, čak i ako je taj križ težak i sablažnjiv, ali se ne očituje na izvana?
Tko je autentičan čovjek ispred tebe? Onaj koji svojim djelima pokazuje da te voli, ili onaj koji u sebi to možda ne osjeća, ili ne zna osjećati? Je li ljubav stvar osjećaja, ili stvar odluke da činiš dobro iako je to dobro teško činiti, iako ti se ne da, iako ti se to dobro gadi?
Ne zaboravi da sv. Toma kaže da su kreposti navike. Kad stekneš naviku činiti nešto dobro i čini ti se da to činiš samo iz rutine, to nije nešto loše, dapače, stekao si krepost.
I kad čitamo spise svetaca, tko je pravi svetac? Onaj čovjek koji sja svima oko sebe, ili onaj grešnik, jadnik, ostavljen od Boga, kako svetac vidi sebe?
Tko je prava sv. Terezija iz Kalkute? Ona nasmijana žena koja je mijenjala svijet, ili ona žena ostavljena od Boga, zaboravljena i u tami, kakvom je vidjela samu sebe?
Tko je prava sv. Terezija Margareta Redi? Ona sestra koja je djelima pokazivala ljubav i koja je ostala neraspadnuta, ili ona sestra koja nikad nije voljela Boga i koju je Bog mrzio i odbacio, kako je to ona osjećala?
Ostavi svoju malodušnost sa strane. Ostavi svoje predodžbe onoga što jesi u Božjim rukama i dopusti si biti ono što Bog vidi da ti jesi. Dopusti si biti ono što je Bog u tebi stvorio. Dopusti si biti skup djela koje Bog po tebi čini.