Isus Krist je u nekim svojim govorima bio na prvi pogled podosta neshvatljiv svojim suvremenicima. Upotrebljavao je pojmove koji kada bi se izvukli iz cjelokupnog konteksta neke prispodobe djelovali vrlo grubo i otresito što je za slušaoce kao one tada pa tako i nas danas vrlo zbunjujuće. Primjer za to je i dio evanđelja u kojem Isus čvrsto bez zadrške spominje kako ne možemo svoje bližnje (roditelje, braću, sestre itd.) stavljati ispred Njega – ispred Boga. Pobliže,
Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.
ovdje je dobro prije svega razjasniti kako Isus ovom rečenicom nije nikako mislio za roditelje ne mariti i sl. već postati svjestan kako su nam roditelji darovani upravo od Boga – Njegovom providnošću. Gotovo svatko od nas bi na roditelje pronašao koju pritužbu kao i oni na nas između ostaloga, ali upravo se u kršćanstvu i Isusovom načinu ophođenja prema životu i bližnjima krije odgovor na koji način pravilno posložiti životne prioritete. Poštovani čitatelju, Isus nas ovim na prvi pogled grubim riječima koje nam za njega vrlo vjerojatno nisu tipične poziva da Bogu prepustimo prvo mjesto u svom životu. Isus nas poziva da preko njegova pashalna otajstva upoznamo neizrecivu i ljudskom razumu u potpunosti neshvatljivu Božju ljubav koja se daruje grešnom čovječanstvu, ali ne prema onoj valuti koliko prima tj., prema načelu „Ja tebi, ti meni!“ već po principu vrijednosti i važnosti svake osobe, svakog čovjeka. Dakle, ukoliko je osobi Bog u životu najveći prioritet, tada će biti svjesna kako od vlastitih roditelja ne treba raditi idole i tada se neće iznenaditi kada je roditelji u nekim situacijama povrijede jer će biti svjesna kako su i oni samo grešni ograničeni ljudi koji bi u svom životu također trebali svu snagu za život po Božjem pronalaziti upravo u Bogu. Vrijedi i obrnuto. Roditelji koji su svjesni kako su djeca ne njihov vlastiti produkt već Božji dar i odgovornost – osobe koje je Bog baš njima poslao u život te neće od djece također raditi božanstva, idole i sl. Isus je također spomenuo i navedeno u obliku sljedeće rečenice:
Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.
Naposljetku, u ovom će se članku razjasniti možda i dio Isusova govora koji se nadovezuje na prethodni, a koji je mnogima također velika enigma jer se pojmovi i činjenice koje je Isus spomenuo tumače ponekada u pogrešnom smjeru.
Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.
Što znači uzeti svoj križ? O čemu ovdje Isus priča? Mogli bi ovo tumačiti i u smjeru kako svaki čovjek na zemlji ima svoj križ i kako ga različite zemaljske brige more, međutim moje razlaganje će ovdje biti tumačeno na način življenja duhovne stvarnosti unutar suvremene svjetske svakodnevnice. Drugim riječima, što kada bismo Isusove riječi da uzmemo svoj križ kao kršćani – kao oni koji njega slijede protumačili na način da je križ svakodnevno propagirati kršćanstvo u surovom modernoj svakodnevnici koja je materijalno tehnološki ograničena i koja ne daje priliku čovjeku da izrazi svoju osobnost darovanu od Boga u punom potencijalu. Što kada bismo ovo uzimanje križa shvatili kao svakodnevnu borbu kršćanina u svijetu za normalne prave vrijednosti koje je Bog za ljude zamislio od postanka svijeta? Poštovani čitatelju, nije li podosta velik križ u 21.st. borba da muško ostane muško, a žensko ostane žensko? Zar nismo u svakodnevnoj borbi duhovnih stranputica gdje smo se uopće doveli u situaciju da moramo razjašnjavati kako je upravo muško ženska različitost najnormalnija životna opcija? Zar ne nosimo križ onda kada moramo društvu iz škole, fakulteta, posla objašnjavati zašto nam je misa važna, zašto je ne propuštamo? Upravo u svemu navedenome uzimamo svoj svakodnevni križ i idemo za Isusom, ali velika je razlika u tome križu i puno puta bespotrebnom križu koji nam svijet nameće na naša leđa. Istina, neke križeve jer smo u svijetu ne možemo izbjeći (banalan primjer i nesnosnih aktualnih vrućina), ali mnoge smo si križeve dodatno natovarili na svoja leđa jer se neupitno želimo uklopiti u svjetska razmišljanja umjesto u Božje. I dok tako želimo dohvatiti i zadovoljiti sva ta svjetska područja i kriterija dolazimo do gubitka sebe – gubitka vlastite osobe jer više u toj šumi svjetskih opcija koje želimo slijediti ne znamo tko smo to mi. Isus nas je također upozorio i na to:
Jer što koristi čovjeku, ako dobije sav svijet, a pritom izgubi dušu svoju?
Poštovani čitatelju, možemo u ovom zemaljskom životu postići sve titule, počasti i odlikovanja, posjedovati također velik broj materijalnih dobara, ali što nam sve to koristi ako u svemu tome vidimo samo sebe i svoj stav zbog kojeg smo uvjereni da smo postigli sve to? Poštovani čitatelju, što nam sve to vrijedi ako smo iz svog života izbacili Isusa Krista te u njemu nismo prepoznali Boga koji je prije 2000 godina hodao ovom zemljom, stopio se u svom čovještvu s našim ljudskim koracima (iako to ni na koji način nije umanjilo njegov božanski identitet) te je itekako danas na poseban način prisutan među nama na svakoj svetoj misi i u našim životima? Ali ne možemo njega kriviti što ne osjećamo njegovu prisutnost u svom životu ukoliko mu ne dajemo mjesta u istom. Ako za Isusa nema mjesta u našoj svakodnevnici ili ga pak ostavljamo za misu nedjeljom koju više smatramo nekim običajem i okupljanjem, a ne susretom Boga sa čovjekom onda se postavlja pitanje na kojem je zapravo mjestu Bog u našim životima?
Za kraj je dobro spomenuti kako smo itekako u opasnosti da izgubimo dušu i vrijednost koju imamo od Boga zamijenimo sa svjetskim primamljivim opcijama. U svemu tome bez Boga ćemo se izgubiti i naposljetku prije ili kasnije izgubiti smisao života. O tome primjerice svjedoče mnoge poznate osobe koje su u Isusu Kristu pronašle onaj smisao kojeg su uzaludno tražile u svjetskim opcijama. U njihovim životima (ali i u svim životima obraćenih osoba koje su susrele živog uskrslog Isusa Krista) savršeno se uklapaju Isusove riječi:
Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Za portal bogjetu.com piše mag.relig. Sandra Čukelj