Veliko pitanje, pitanje nad pitanjem je pitanje ljudske patnje. To pitanje si postavljaju vjernici raznih konfesija, ali i oni koji ne vjeruju u Boga. Jedni patnju prihvaćaju kao nešto normalno i realno u ljudskom životu, a drugi koriste to pitanje čak kao provokaciju vjernicima. Te kažu kakav je to Bog koji dopušta ljudsku patnju?
Već sam naslov francuske poslovice: „Tko se boji patnje, pati od straha“ poručuje da je to kompleksno pitanje. Po čemu? Po tome da patnja ne zaobilazi nijednog čovjeka na kugli zemaljskoj. Pokušao sam pitanje patnje u ovoj kolumni rješavati poznatim citatima o toj tematici. Zanimale su me misli raznih svjetskih intelektualaca. Za Budu kažu da je uzor budistima, te je dao na svoj način svoje razmišljanje o patnji. On je zapisao: „Rađanje je patnja, bolest je patnja, starost je patnja, biti vezan za ono što se ne voli jest patnja, rastanak od onog što se voli jest patnja, ne dobiti ono što se želi jest patnja.“ Dakle on pitanje patnje rješava širokopojasno, te ju stavlja u okvir čitavog ljudskog života od rođenja pa sve do starosti. Obično znamo reći „Daj Bože zdravlja i sve će biti u redu“. Pa se tako pretpostavlja da je zdrav čovjek lišen patnje, a da ona samo prati i viđena je u oku bolesna čovjeka. Zdrav čovjek je sretan čovjek, on lebdi i živi na krilima optimizma, hrabro korača iz dana u dan. Dakako ako je vjernik onda je zahvalan Bogu za sve što mu je dao. Pogotovo za tjelesno zdravlje. No, zdravlje nije samo tjelesno nego postoji i duševno, duhovno zdravlje. Možeš biti tjelesno zdrav, a duhovno opterećen teretom koji te vodi u drugu sferu bolesti i patnje. Ako ne u sferu bolesti, onda u sferu nekog opterećenja koje izaziva opet neku vrstu moguće patnje.
Za takve je Herman Hesse zapisao: „Ni zdravlje nije sve; svatko je zdrav tko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.“ Strah od nečega, strah od moguće bolesti koja se razvija, strah od nekoga od ljudi, od budućnosti je opet neka vrsta patnje. Patnje koja stoluje u našem umu, našoj podsvijesti, našoj duši. Takvih ljudi opterećenih koji venu kao biljke također ima. Iz toga proizlazi da netko može biti bolestan, a opet zadovoljan svojim životom. A drugi može biti tjelesno zdrav pa patiti radi raznih strahova koji mogu biti, a ne moraju biti realni. Odgovor na pitanje zašto Bog dopušta ljudsku patnju teško je reći. Dakako da katolici na to pitanje imaju odgovor.
Čovjek zbog svog prvog pada, istočnog grijeha našao se ne htijući u poziciji patnje kao stvoreno i neposlušno biće. Može li čovjek zaobići patnju? Je li ona Božja kazna? Mislim da se je ne može zaobići, niti je ona Božja kazna. Patnja je nešto realno od rođenja pa do smrti. Neki ljudi bi rekli patnja je sudbina svakog čovjeka. No, to nije istina, jer katolici ne vjeruju u sudbinu. Ne vjerujemo da nam je Bog predodredio bolest, način života i sam završetak života. Mi smo kreatori svog života poštujući ili ne poštujući Božju volju. Bolest bila ona fizičke ili duhovne naravi nije nametnuta od nekoga, ona može biti plod stresnog života ili još k tome genetskih sklonosti. Boga ne možemo kriviti za ničiju bolest. A nitko nije sto posto zdrav.
Sjećam se kada sam kao mlad čovjek ulazio u službu da sam bio na svim mogućim pregledima. I tada mi je liječnik rekao: „Vi ste 99% zdrav čovjek!“ A ja sam ga u šali upitao što je sa onih 1%? Odgovorio mi je to je kod vas otpalo na variranje krvnog tlaka. Paolo Coelho je zapisao o patnji: „To je ljudska sudbina. Otkad smo izbačeni iz Raja, ili patimo, ili tjeramo nekoga da pati, ili promatramo patnju drugih.“ Ne bih se s njime složio da je patnja sudbina. Da je moja sudbina da promatram patnju drugih, ili da tjeram nekoga da pati zbog mene. Moj je izbor kao djeteta Božjeg da svjestan realnosti patnje u životu kažem prihvatiti ću tu realnost i raditi na tome da bude što manje patnje, pogotovo da zbog mog ponašanja drugi ne pate. Kada je čovjek bolestan, kada sazna preko noći svoju dijagnozu tada je teško sačuvati bistrinu uma i duha. Ponašamo se kao da su nam sve lađe potonule. I to je normalno nakon prvog šoka, nakon spoznaje da ćemo morati radi osobnog zdravlja mijenjati stil života. Da ćemo krhko zdravlje morati čuvati na razne moguće načine. Tu bi Ernest Hemingway rekao: „Čuvaj bistrinu u glavi i podnosi patnju na način dostojan čovjeka.“
Koji je to način dostojan čovjeka? Način dostojan čovjeka je u onim gabaritima kako smo mi moralno posloženi, jesmo li ili nismo vjernici. Vjernik se ne bi treba prepustiti crnilu, pesimizmu. Jer prepuštanje pesimizmu nas još više uvlači dublje u bunar boli patnje. Kada nam je netko od bliskih u patnji također treba imati bistru glavu. Ne valja pretjerivati u oplakivanju tuđe patnje, jer to nema nikakvog smisla. U bistrini uma i duše treba sebi reći: želim tom čovjeku pomoći da osvijetli kršćanskom mudrošću i vjerom svoje stanje. A ako je ateist ili agnostik u njemu jačati pozitivu da ne pretjeruje u samosažalijevanju sebe, svoga stanja, jer uvijek postoji nada da će biti bolje. Makar ona bila sada na tankim nitima. Čovjek je biće nade, biće koje je spremno na borbu sa svim mogućim patnjama i bilo kojim životnim crnilom.
Ima jako puno primjera da su ljudi nakon jakih, dugih i mučnih patnji izašli još duhovno jači. Duhovno bogatiji jer su nadišli granice bola. Zato je s pravom Paolo Coelho zapisao: „Kada prijeđe granicu bola duh ojača. Želje iz svakodnevnog života gube smisao i čovjek se pročišćava.“ Osobno sam čuo podosta ljudi koji kažu: „Nakon ovoga sam jači, promijenio sam prioritete u životu. Više nisam onaj stari. Nekad sam trčao samo za poslom, bio sam premalo sa svojom obitelji. Sada ću to promijeniti.” Tu se očito dogodila velika duhovna promjena. Stvorena je bistrina uma. Ali i ono što zaboravljamo, a to je da nas svaka pobijeđena patnja jača kao osobu. Prema onoj: nije svako zlo samo za zlo. I tu nam veliki Herman Hesse ima što poručiti: Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti. Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time. Da je patnja realnost svakog ljudskog života jasno je iz Novog zavjeta, jasno je iz Isusovih riječi koje su na svoj način zapisala trojica evanđelista.
Evanđelisti o križu – patnji i nasljedovanju Isusa
Matej 16,24 Tad Isus reče svojim učenicima: ` Ako netko hoće doći za mnom, nek se odrekne sebe samog i uzme svoj križ, i nek me slijedi.
Marko 8,34 Potom on dade dovesti mnoštvo sa svojim učenicima i reče im on : ` Ako netko hoće doći za mnom, nek se odrekne sebe samog i uzme svoj križ, i nek me slijedi.
Luka 9,23 Potom on reče svima: ` Ako netko hoće doći u moju sljedbu, nek se odrekne samog sebe i uzme svoj križ svaki dan, i nek me slijedi.
Molitva u teškoj patnji
Nebeski Oče, ne razumijem zašto moja patnja traje toliko dugo, ali znam i vjerujem da imaš mnogo veći plan. Ne moram znati ili razumjeti veliku sliku, samo mi je potreban sljedeći korak u Tvom savršenom planu. Molim da me vodiš u svakom danu, jer bez Tvoga Duha ne mogu nositi sve terete. Bit ću iskren i priznati da sam slomljen, umoran i ne mogu se sam boriti. Molim za Tvoju milost: da me nosiš kada ne mogu učiniti korak dalje. Molim za odmor u Tvojim rukama. Bože, hvala što me nikada nisi prepustio samo trpljenju. Hvala što si se ranije pobrinuo za ono s čime se nisam mogao nositi i što si riješio moje teške situacije. Učiniti to opet! Otvori moje srce onome što želiš da naučim i pomozi mi da strpljivo podnesem ovu patnju, kako bih Te mogao proslaviti. Znam da me trenutno poučavaš. Znam da me oblikuješ u osobu za koju si me stvorio. Tražim da kroz ovu patnju to podnesem poput Isusa. Želim dopustiti da Tvoje svjetlo zasja u ovoj patnji kako bi te drugi vidjeli. Neka se u meni istope sve nesavršenosti i sve loše što priječi da Te proslavljam svojim životom. Želim biti Tvoj vjerni sluga i radujem se danu kada ću u Tvome kraljevstvu živjeti bez nevolja, briga i boli. Amen!
za portal bogjetu.com piše vlč. Vladimir Trkmić