Stagnacija duhovnosti u 21. stoljeću
Isusova osoba nedovoljno je shvaćena i prezentirana u aktualnom svijetu prepunom zamki različitih isprazno truležnih sadržaja.
Za modernost svijeta Isus je upozorenje koje se negira. Isus strši svojim nastupom i djelovanjem kroz Crkvu kako u vrijeme svog utjelovljenja tako i danas. Nekako svijet još nije shvatio ili se naprosto ne želi pomiriti sa činjenicom kako Božjem izvanrednom djelovanju nikada neće moći parirati ni ući na razinu istog.
Svijet to izuzetno smatra poražavajućim saznanjem pa je lakše negirati svu istinu objavljenog Boga i prezentirati ga kao neprimjerenu opciju iz vjeronaučnog udžbenika, molitvenika ili pak pučkih pobožnosti. Neprimjerenost opcije Božje stvarnosti ovdje se naravno isključivo odnosi na svjetske manire modernističkih vremena.
Svjedoci smo također zla djelovanja diljem Europe koje je svoj vrhunac iskazivanja ne odobravanja Božjeg manifestiralo kroz zatvaranje mnogobrojnih Crkvi, ali kao da to nije bilo dovoljno zlo je otišlo još i dalje. Crkve su pretvorene u hotele, trgovačke centre, restorane, kafiće, knjižnice i sl.
Koliko se samo čovjek 21. st. podvrgnuo Sotoninom djelovanju, a da toga jadan često puta nije ni svjestan u potpunosti. Činom zatvaranja crkve čovjek izravno Bogu poručuje kako je sam sebi dostatan, najpametniji, najmudriji, naprosto sam sebi bog!
Čovjek odbacuje Božje prihvaćajući bezglavo svjetsko jer želi „biti in“ S jedne strane imamo djelovanje Božje preko Crkve, dok s druge strane imamo one koji su svoje živote prepustili samo ovo zemnom i tako prešli na Sotoninu stranu. Aktualno vrijeme je poražavajuće u poimanju spasenja kojeg nudi kršćanstvo jer mnogi kršćani ni ne znaju u čemu se to isto spasenje očituje, na što se odnosi te na koji način bi to uopće trebalo utjecati na njihov život.
Upali u zamku svijeta hedonističkih stavova pa se posljedično tome događa i zatvaranje crkava. Suživot sa svjetskim manirima shvaćeno je kao jedino potrebno ne bi li čovjek dostigao puninu svoje egzistencije. Paradoksalno, ali upravo stapanje sa svijetom je nijekanje sebe, svoje osobe i svega onoga izvanredno dobroga što je Bog imao u planu stvaranja čovjeka.
Što se više pokušava uklopiti, čovjek sve više tone u provaliju prolaznosti ni ne sluteći kako mu ni to što se i „riješio“ crkve kao građevine neće omogućiti unutarnji mir i zadovoljstvo koje mu svijet ne može ponuditi na pravi način jer svijet nije za čovjeka. Da je svijet za čovjeka ne bi raspeo Onoga koji je u svim svojim pothvatima nastojao čovjeku skrenuti pažnju na njegovu vrijednost koja nije kamuflirana namještenošću elitnih krugova.
Upravo suprotno, Isus je jednostavan i uvijek za čovjeka s izvanrednim razumijevanjem za sve čovjekove pogreške, ali dok u čovjeku postoji iskrena želja za Njime i kada ga slobodno priznaje jedinom relevantnom opcijom za sva životna pitanja. Na kraju vrijedi stoga još jednom ponoviti; čovjek se može odreći Crkve i kao zajednice vjernika i crkve kao građevine, ali nikada na taj način neće dosegnuti puninu mira i zadovoljstva kojeg može dati samo Bog kojeg je svijetu objavio Isus Krist!